Jubilej

 

   Ovih dana slavim jednu obljetnicu.

 15. veljače 2017. godine sam započeo zvanično da objavljujem tekstove na ovom blogu. Počelo je stidljivo, onako sa izvjesnom dozom preispitivanja moje odluke da se javno pojavim sa svojim književnim izrazom. Pišući uvod na blogu namjerno sam stvarao osjećaj i prizvuk nesigurnosti kroz riječi koje su se pojavljivale. Ta taktika je dobra kada želite da osokolite ljude da kažu iskreno svoje mišljenje, onako na prvu , bez puno razmišljanja. Ako krenete sigurno i bez ikakvih dilema oni neodlučni ljudi se povuku i čekaju trenutak kada će led ispod vas početi da puca ili trenutak kada ćete sigurno zaplivati kroz vode kojim ste se uputili. Ako propadnete ispod leda onda oni pokažu svoje pravo lice, loše glumeći saosjećanje, a ako još uvijek plivate onda oni , sa dozom kiselosti u osmijehu,  pozdravljaju vaš put u nepoznato nikad načisto šta stvarno osjećaju. Međutim za razliku od neodlučnih moram priznati da postoje oni  koji su na taj uvod pozitivno reagovali i koji su bezrezervno dali podršku. Iako ja i ne tražim podršku ni u čemu što radim ili stvaram,  želim se zahvaliti, ovako javno,  ljudima koji su od prvog dana bili tu, iskreni i dobronamjerni. Moj književni izraz nije uslovljen nečijom uređivačkom ili izdavačkom politikom, niti bilo čijim stavom ili ograničenjima koje bi drugi nametnuli a ni raznim savjetima  ma sa koje strane dolazili. Na izvjestan način taj izraz je nepatvoren i to je moj vid slobode i igre koju sam uvijek nosio kroz život. Drago mi je ako među svim tim mislima, osjećanjima i iskustvima pretočenim u pisanu riječ bar jedna osoba nađe nešto sa čim rezonuje i što je asocira na neko njeno lično iskustvo. Tim je moj zadatak kao stvaraoca donekle ispunjen.

   Osam godina je dug vremenski period , to je približno skoro tri tisuće dana i buđenja ujutro,  koje dočekate živi , sretni i slobodni. To je otprilike malo manje od polovine od onih „7000 dana u Sibiru“  Karla Štajnera, provedenih po zatvorima, logorima i u izgnanstvu, i to u dalekom i hladnom Sibiru.  Šta sve čovjek - čovjeku nije u stanju da napravi zarad nekih „ideala“ ili bit će prije - svoje lične gluposti i koristoljublja. Veliko je pitanje koliko je onaj koji čini neljudske radnje stvarno čovjek a ne nešto drugo. Ali ne želim da vas plašim, tema ovog,  rekao bih svečanog,  teksta neće biti ni Sibir niti logori a najmanje neljudi koji se kamufliraju kao ljudi. O njima neki drugi put kada budem ozbiljno načinjao sasvim druge teme..

 Znači sad , od ovog reda, svečano i uz pjesmu. Koju pjesmu; pa onu dječiju, Nema zemlje Dembelije. Meni se čini da sam oduvijek sebe gledao kao glavnog junaka te pjesme koji je u vječnoj potrazi za tom nepoznatom destinacijom. Vjerovatno se pitate da li sam je našao – jedino što vam mogu reći sa sigurnošću u ovom trenutku jeste to,  da sam na dobrom putu. Jer ona definitivno postoji, zašto bi se uopšte pjesma pjevala o nekoj zemlji ako ona ne postoji mada stihovi pjesme navode na sasvim drugačiji zaključak. Trebate samo mašti i svojim snovima dati malo oduška i obrisi te zemlje će se pojaviti u vašim mislima, pa snovima a onda i na javi. A kada se pojave obrisi onda ni ono za čim tragate nije  isuviše  daleko. Na dohvat ruke je.

  Prva naznaka da će moj život biti jedna vječna potraga se ukazala  još kada sam imao četiri - pet godina. Naime, iza zgrade u kojoj smo živjeli, moji roditelji , brat i ja, počeo se praviti novi stambeni objekt i tada je cijeli prostor predviđen za igru djece pretvoren u gradilište. To i nije bilo tako loše kako na prvi pogled izgleda jer nestankom parka to mjesto je na svoj način postalo idealno mjesto za dječiju igru. Meni je sve to mirisalo na jednu Dembeliju u izgradnji. Čak i kada nisam bio u društvu svojih drugova iz komšiluka ja sam uporno provodio dane igrajući se ili u pijesku ili sa šljunkom. Sitna zrna pijeska su idealan materijal za dječiju maštu i nepresušan izvor svih dječijih inovacija. Onog dana kada su radnici na gradilištu počeli da pripremaju postavljanje bitumenske izolacije u građevinskoj jami meni je pažnju privukla crna tečna masa koju su oni rastopili u jednom ograđenom i nepropusnom prostoru. Nisam bio siguran kakva je to masa ali me je ona crna boja privlačila kao da je magnet iako bih rekao da je više podsjećala na samog đavla. Sačekao sam jedno kasno popodne kada su radnici otišli kućama i krišom da me niko ne vidi prišunjao prostoru gdje se nalazio rastopljen katran. Na sebi sam imao tirkizno plavu majicu na kojoj  se smiješilo lice Pinokia. Uzeo sam vrbov štap i počeo da ga zabadam u crnu tečnu smjesu i da crtam razne linije po površini.  Bilo je zabavno.  U jednom trenutku sam primjetio da je crna  masa ljepljiva i da se prihvaća bilo čega se dotakne. Ruke su mi već bile umrljane katranom koji se nije mogao obrisati a i svaki put kada bih potegao štap iz crne smjese poneka kapljica  bi pala po meni. Nakon izvjesnog vremena i moje naivne igre, lice Pinokia  nije se više smješilo jer je majica bila na par mjesta prekrivena crnim mrljama. Ni ja nisam bolje prošao , ruke i tijelo a posebno vrat su na nekoliko mjesta bili  meta tamnih ljepljivih fleka od katrana. Tek tad sam shvatio da se neću moći sam očistiti i uputio sam se  kući tražeći pomoć od majke. Njeno zaprepašćeno lice, kada me je ugledala na vratima stana, je sve govorilo. Više od bilo koje riječi, zabrinutosti i prijekora, koje mi je upućivala vodeći me u kupatilo. Skinula me i postavila u kadu. Počelo je temeljno pranje svim mogućim hemijskim sredstvima.  Miris sredstava za čišćenje još dugo nije izlazio iz mog nosa a majica sa Pinokiom je ostala da služi kao krpa za brisanje poda u hodniku ispred vrata stana. Podsjećala me na moj prvi samostalni korak u traganju kroz život.

   I nisam bio obeshrabren tim neuspjehom. Nastavio sam dalje ploveći na koncentričnim krugovima koji su se širili od mjesta u vodi gdje je bačeni kamen počeo da ih pravi tih ranih godina mog djetinjstva. I bilo je nebrojeno mnogo tih krugova koji su me doveli do ovog na šezdesetoj paraleli sjeverne geografske širine, u Stokholm. Možda je Dembelija na sasvom drugoj strani , možda iza one šezdesete paralele na jugu i još dalje ali ono što sam nanovo otkrio boraveći u Švedskoj je ljubav i moja privrženost prema prirodi. Boraveći svakodnevno u šumi, među drvećem, pticama i drugim životinjama čovjek postaje mirniji i usklađeniji. U tom svijetu ne postoje vijesti, ne postoje ratovi, glad, ubijanje, zavist, neljudska „inteligencija“. To je jedan sasvim drugi svijet. U njemu su i ljudi prijatniji , pozdravljaju se sa potpunim neznancima, razgovaraju, pomažu jedni drugima. Raduje me svakodnevni boravak u šumi gdje ostavljam hranu pticama i drugoj divljači a posebno onaj sutrašnji dan kada sa osjećajem zadovoljstva primjetim kako je sva hrana ostavljena prethodni dan nestala. Čak i smrt nije tako strašna kao što to izgleda u svim fabrikovanim vijestima širom svijeta. Prije nekoliko sedmica sam u šetnji kroz šumu naišao pored staze na ukočeno beživotno tijelo ptice. Bila je to ženka kosa. Tijelo malene ptice je ostalo zgrčeno sa ukočenim kandžama kao da želi da zagrli nekog. Stajao sam pored staze dvije-tri minute razmišljajući šta da uradim. Shvatio sam da uginulu pticu treba sakriti od drugih grabljivaca koji bi je u potrazi za hranom vjerovatno rastrgli. Sageo  sam se , uzeo ukočenu pticu koja je ispustila svoju malenu dušu. Sišao sam dole ispod staze , dublje u šumu, našao jedan bor sa puno mahovine okolo po tlu. Uzeo štap i otklonio mahovinu na jednom malenom parčetu zemlje, položio tijelo beživotne ptice i pokrio mahovinom. Ostavio štap zabijen pored u zemlji kao znak da sam je tu pokopao. Stao sam pored bora i malene humke i isplakao se onako iskreno iz grudi kao što to nisam odavno učinio. Oblaci koji su prekrili nebo to jutro su se razišli  i u trenu je  Sunce punim sjajem zasijalo. Kao da je malena duša ptice sa nekog svog novog prebivališta slala poruku da je na sigurnom mjestu i da nema razloga za tugu. Vraćajući se kući kroz šumu , penjući se na jednu malenu visoravan naišao sam na grupu djece sa vaspitačima iz obdaništa koje se nalazi nedaleko od te visoravni. Neki iz te grupe kada su me vidjeli kako se penjem stazom prema njima su mi potrčali u susret. Jedan dječak iz te grupe me upita , kako se zovem. Nisam bio siguran zašto im je to bitno, rekoh im svoje ime a oni svi mahnuše u znak pozdrava. Prolazio sam između njih i par vaspitača koji su pazili na njih. Djeca su bila radosna, igrajući se u snijegu koji je noć ranije prekrio visoravan. Jedan par , djevojčica i dječak su se na jednoj strmini spuštali na leđima dole nizbrdo. Bili su mokri od snijega ali veseli i zacakljenih očiju od neke samo djeci razumljive radosti. Možda ta Dembelija i nije neki geografski pojam, možda je to ono maleno mjesto u našim srcima gdje smo kao djeca znali da obitavamo a na koje smo vremenom zaboravili da postoji. Od tog dana svaki put kada prođem pored dvorišta obdaništa u prijepodnevnim satima ako me neko od djece primjeti , priđe ogradi i kaže , jednostavno, hej. A u meni zatitra neki unutarnji osmijeh , radostan zbog te iskrenosti i dobrote dječijih duša.

    Jer iskrenost nije ono što većina nas misli da je , da kažemo sve i svašta i opaučimo jezikom kako stignemo i umijemo pravdajući se kako smo jednostavno iskreni. Ne, to je neko vas koji to činite dobro nasamario kada vam je ukazao na to laprdanje kao iskrenost. To je samo mahanje jezikom kao metlom koja čisti pod. A iskrenost je sposobnost ljudske duše da se otvori pred vanjskim svijetom ukazujući na svoju ljepotu bez potrebe da bilo šta ili bilo koga u vanjskom svijetu vrijeđa, omalovažava i maltretira.

   A onda  se ti , tako niotkuda, sasvim nenadano  pojaviš, kao jedan san snova sa svojim koncentričnim krugovima i svojom nepatvorenom iskrenošću i u meni se radost pojavi a Sunce iznad još jače zablista i širi svoje zrake u prelijepom spektru boja.

 

 

Olovka i papir

     Nekada davno sam imao dar da kad nešto kažem , ma koliko to  zvučalo -  otkačeno i  nesuvislo, da se to i obistini. Nije da sam planirao šta da kažem ili da sam razmišljao o bilo čemu, a najmanje  o događajima  koji bi uslijedili. Ali nekim čudom ono što bih rekao, da ne kažem „lupio“  bi se na neobjašnjiv način ostvarivalo. Kažu da u svakom danu postoji jedna minuta ili trenutak kada ono što kažemo Bog čuje, iako se meni čini da postoji mnogo  više od jednog trenutka u danu kada se naše riječi čuju gore na nebu, i da zbog toga treba da budemo pažljivi sa riječima koje koristimo kada  govorimo. Obično dok izgovaram zadnji slog riječi neke misli koja nema baš prevelikog smisla, i dok se odvaja sa mojih usana poslednji ton, u mojoj glavi počinje da odzvanja eho izgovorenih riječi. Kao da mi sa neba stiže potvrda da je ono što sam izgovorio stiglo i da je kotač sudbine počeo da se okreće. U trenu osjetim da se riječi, koje su još prije par trenutaka bile na vrhu mog jezika, ne mogu više vratiti i da se nešto jednostavno otkačilo. Ostaje samo da se dočeka ono vrijeme koje je tim nepovratnim činom ušlo u rezonancu sa sadašnjim trenutkom. Nekad je potrebno par nedjelja , možda i mjeseci da bi se ono rečeno odigralo a za događaj koji slijedi je trebalo čak dvije godine pa čak i više zavisno od toga šta se pretpostavi kao kraj ukupnih dešavanja.

  Proljeće 1990. April mjesec, rano popodne. Sjedimo, apsolventi konstruktivnog smjera,  na zajedničkim vježbama iz dva predmeta, Betonskih mostova i Prednapregnutog betona. Najradije bi bili negdje drugo ali obaveze nas drže tu u učionici br. 102, građevinskog fakulteta. Rus sjedi do mene u zadnjoj klupi . On prati vježbe koje zajedno drže asistentica Gordana i asistent Tanović. Vrijedno sve zapisuje dok moj pogled čežnjivo gleda kroz okna prozora okrenutih prema jugu. Srce bi najradije da iskoči vani i da se raduje početku obećavajućeg proljeća u nekom parku gdje drveće tek počinje da lista. Gledam Rusa kako vrijedno prati šta se dešava u učionici i kako svaku riječ asistenata hvata kao kakav golman fudbalsku loptu. Ja pored njega podsjećam više na stativu gola nego na studenta četvrte godine. Poneka riječ i dođe do mene ali se kao i svaka lopta odbije od stative i završi ko zna gdje. Napokon dolazi dugo očekivana pauza. Vadim cigarete , nudim Rusa , on odbija. Premišljam se da li da izađem u hodnik da zapalim cigaretu.  U prvoj klupi sjedi jedan naš kolega, zapravo on uvijek na svim predavanjima i vježbama sjedi u prvoj klupi. Uvijek je tu da priupita neko pitanje profesora ili asistenta, pa onda još jedno podpitanje i tako u nedogled. I sada na pauzi raspreda priču sa asistentima a Rus  primjetivši to reče:

 „ De, daj mi onu kutiju cigara!“

 „Šta će ti?“ odgovaram i stavljam tvrdu pakovanje marlbora na klupu ispred nas. On otvara kutiju, vadi dvije-tri preostale cigarete i daje mi. Meni još uvijek ništa nije jasno , samo uzimam cigarete i stavljam ih u džep košulje. On zgužva onu kutiju, stisnu je  kao grudvu, malo se odiže od stolice i punim zamahom nacilja našeg kolegu u prvoj klupi. Ona kutija proleti ko tane kroz učionicu i ne pogodi svoj cilj nego skliznu po glatkoj površini klupe i pogodi asistenta Tanovića u ruku. On podiže mirno kutiju što ga je pogodila , malo začuđeno pogleda u našem pravcu, gdje nas dvojica uzdignutih ruku i sa riječima izvinjenja, u polustojećem stavu, izgledamo kao neki zgubidani.   Asistent se nasmija i diskretno obrati Gordani, asistentici, pitajući je , kako se zove onaj dole iz tvoje grupe. Ona mu reče moje ime a on me oslovi prezimenom, nekim polušaljivim tonom kao da sam ja glavni krivac  za sve ono što se desilo.

 „ Kolega, vi ćete malo teže položiti ovaj ispit kada za to dođe vrijeme.“

A ja bez imalo razmišljanja, kao da smo na sceni pozorišta glasno izgovorih repliku:

„ Profesore, ma ja ionako nisam planirao polagati Mostove u Sarajevu.“

On i asistentica se samo nasmijaše mojim riječima kao nekoj dobroj šali i nastaviše razgovor kao da se ništa nije desilo a meni u glavi zazvoniše sopstvene riječi. Nije mi bilo baš jasno šta to slutim ali sam bio siguran da je grudva snijega počela da se kotrlja nizbrdo i da prijeti da pređe u lavinu. Tek nakon dvije godine,  aprila 1992. kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini , shvatio sam šta sam to naslutio. Bilo je više nego očigledno. Na radnom stolu u mojoj sobi ostale su dvije knjige, Prednapregnuti beton i skripta Betonski mostovi zagrebačkog profesora Krune Tonkovića. Napustio sam Sarajevo aprila devedesetdruge sa dva nepoložena ispita koja su me dijelila od diplomskog rada.  Položio sam ih tek par godina kasnije , u Skopju, gdje sam i diplomirao.

  Primjetio sam tokom godina da obrazac po kojem se događaji odvijaju a koje sam na izvjestan način „prorekao“ ide uvijek po ustaljenoj formuli. Što je misao koju sam izgovorio u određenom trenutku  veća „glupost“ i bez ikakvog očiglednog smisla to su šanse da se ona materijalizira u budućnosti veće. Sada opet upadam u zamku kada vi , čitaoci , mislite kako ja pokušavam dati neozbiljan ton svojim riječima i onom što pišem a ustvari situacija i okolnosti izgledaju isuviše ozbiljne da bih pravio od svega šalu. Recimo u prošlom tekstu pod nazivom „Sreća“ naveo sam neke činjenice koje me bacaju u razmišljanje o snazi riječi koje koristim. Naime djelić onoga što je napisano u tom tekstu tjera me da preispitam olako izrečenu činjenicu  i da samog sebe demantujem. U tekstu sam , uzgred pomenuo , kako bilješke bilo koje vrste ne vodim još od prve godine fakulteta.  I to je tačno - bilo do trenutka dok taj tekst nije napisan i objavljen. Tog dana kada je tekst objavljen, ja sam bio primoran da počnem da vodim bilješke u jednoj bilježnici.   Sada je već taj broj bilježnica došao do broja tri i moram priznati da nisam imao izbora nego da se prihvatim olovke i papira. Ne bih dublje elaborirao razloge koji su doveli do toga da počnem voditi bilješke ali ono što me baca u razmišljanje je to da pored dara sa lupetanjem „gluposti“ , dobio sam još jedan dar, a to je da i moja pisana riječ dobija novu dimenziju i dinamiku gdje sve postaje povezano u jedan veliki mozaik. Izvlačenje bilo kog segmenta iz te slike mozaika primorava me da pravim ustupke i da kao sad , samog sebe moram da osporavam ili demantujem. U navedenom tekstu postoji i post scriptum u kojem sam pokušao da ukrasim tekst kao sa višnjom na Havana torti. Možda mi je to i uspjelo , sa polušaljivim savjetom o iskušavanju sreće ali ono što sam predosjećao stavljajući tačku na taj tekst se pokazalo istinitim. Nije da sam iskušavao svoju sreću ali sam od objavljivanja teksta tri puta stao na led. Prvi put sam nagazio na led ispod snijega i osjetio da gubim tlo pod nogama. Samo sam se pustio i sjeo na debeli sloj snijega. Slično mi se desilo na jednoj strmini gdje sam nagazivši na led samo sjeo u snijeg ispod sebe. Razlog prepuštanju i slobodnom padu je bio što sam u lijevoj ruci držao kameru dok je desna bila spremna da ublaži taj pad. Srećom prošao sam bez ikakvih posljedica. No znajući da sve što krene naopako mora da se zaokruži brojem tri ja sam svaki dan u šetnji kroz šumu očekivao taj treći susret sa ledom na stazi. I desilo se onda kada se snijeg već otopio, hodao sam preko jedne stijene koja je preko noći bila prekrivena slojem mraza koji je ujutro bio veoma klizav. Krenuo sam ovaj put odlijepivši se od tla sa obje noge ali sam se ,srećom,  dočekao sa oba stopala  na busenju trave metar-dva od te klizave stijene.

  Očigledno je da neke teze , neumoljivo izrečene, traže svoje anti-teze, da parafraziram Hermana Hesea u djelu „Igra staklenih perli“, koje uzgred rečeno nikad nisam pročitao. Moje vođenje-nevođenje bilješki je očigledan primjer te dualnosti. A „Igru staklenih perli“ sam bezbroj puta započinjao da čitam. Završavao bih čitanje negdje na dvadesetoj strani i dalje jednostavno nisam mogao.  Nešto me je jednostavno fizički guralo od tog djela iako mi je knjiga bila uvijek dostupna. Kao da je neka magija bačena na tu knjigu pa je ja nisam smio niti htio uzimati u ruke. Nadam se da moje pisanje nema  mističnu notu i da prikazuje svijet u nekom novom svjetlu u svom njegovom jedinstvu. Ovo savremeno vrijeme nas upućuje više nego ikada do sada da budemo pažljivi sa riječima koje koristimo u razgovoru ali i sa onim koje čitamo, kao i na riječi sa našim pečatom i potpisom koje negdje stavljamo a prije svega sa čistim mislima koje su neophodne da bi srce koje nas vodi kroz život ostalo čisto bez obzira na sve okolnosti koje su se obrušile na nas.