Moja generacija

 Uvod

   Želio sam, u novom tekstu, da se osvrnem na matematiku kao naučnu disciplinu ili mi se tako čini ali ovo popodne saznadoh od svog školskog druga iz gimnazijskih dana kako je još jedna osoba iz naše generacije napustila ovaj svijet.  Morat ću ovako u hodu da glavnu misao planiranog teksta malo uskladim sa novonastalim okolnostima. Cijelo popodne razmišljam koliko, meni poznatih i dragih lica naše generacije, je napustilo ovaj svijet i onda mi dođe lijepa misao o nama rođenim 1964. godine sa velikim brojem onih iz 1965. koji su nam se pridružili kada smo krenuli u prvi razred osnovne škole. Tokom svih godina školovanja mi smo skupljali oko sebe one starije što su ponavljali razrede i ponekad me naša generacija podsjeća na voz na koji su se svi kačili. Na neki tih i postojan način ja sam ponosan na generaciju s kojom sam rastao i odrastao i čini mi se da bi svaka generacija trebala biti ponosna na sve one ljudske duše koje su se pojavile na ovome svijetu u godini njihovog rođenja. Jer to je jedna karakteristika koja nema nikakve veze sa pripadnošću naciji, zemlji, polu , političkoj partiji , firmi u kojoj radite, poslom kojim se bavite... Ta generacijska pripadnost se veoma lako prepoznaje kada odete na sasvim drugi kraj svijeta i sretnete nekog rođenog iste godine kao i vi. Osjetite neku sličnost i razumijevanje a da ne znate odakle ona dolazi. U toku razgovora neprestano je prisutno neko prećutno odobravanje i postoji osjećaj kao da je osoba sa kojom razgovarate dio vaše familije. Što ona ,na sebi svojstven način, i jeste i tek  kasnije kada shvatite da ste isto godište slika postaje jasnija i razumljivija. Vjerovatno, ovo je moja pretpostavka, da duše dok se još nisu pojavile u ovom svijetu , kruže kao padobranci gore iznad nebeskog svoda u nekim, uslovno rečeno, jedrilicama pa se još gore, dok se nisu spustili u ovu realnost, upoznaju sa mnogim srodnim dušama. A onda dođe taj čas za iskakanje i rastanak je neminovan i život može da počne.

Mi, rođeni 1964-65, smo bili  nekako  puno neozbiljniji od generacija prije nas, onih starijih, a nekim čudom ostali smo i neozbiljniji i od onih mlađih koji su dolazili  iza nas. Možda je razlog u istorijskim okolnostima jer većina naših roditelja su bila djeca koja su rođena malo prije početka ili u toku  Drugog svjetskog rata pa je njihovo rano, specifično, djetinjstvo i možda najveći razlog da su podsvjesno bili okrenuti miru i njegovom očuvanju a on je opet bio neophodan uslov da bi se formirale porodice. Prema statistici u cijelom svijetu te davne 1964. godine je bio najveći prirast stanovništva – 2.25% na godišnjem nivou i više nikad nije bio dostignut. Izgleda da je ljubav između žena i muškaraca tih godina doživljavala svoj procvat pa su se djeca rođena, tih godina,  osjećala sigurno i voljeno. A možda je razlog  našoj neozbiljnosti, ovo govorim subjektivno,  to što su recimo većina mojih vršnjaka zapravo bili mlađa djeca u familiji i da su njihovi stariji, braća i sestre, probijali led gdje je bilo potrebno a mlađim je ostajalo samo da hodaju utabanim stazama. Kako god bilo, mi smo stasali u jednu generaciju kojoj ne znam imena , jer sve klasifikacije tipa milenijska generacija i sve ostale me nisu nikad pretjerano zanimale pa logičnim slijedom ime naše generacije nisam ni zapamtio. Ali pamtim recimo časove matematike u osnovnoj školi. Sjedio sam u trećoj klupi do prozora sa Novakom dok su iza nas sjedili Felga i Raca. Naš nastavnik je bio Momčilo i važio je kao veoma strog ako ne i najstrožiji pedagog u  osnovnoj školi. Kod njega je važilo pravilo, Bog zna sve , on- nastavnik zna malo manje što je dovoljno za ocjenu četiri a mi učenici – obični smrtnici i ako znamo sve , to je dovoljno za jednu dobru trojku. Meni matematika nije bila problem i u nekim svojim fazama sam imao i zaključnu ocjenu – četiri. Međutim Suad zvani Felga koji je sjedio iza mene i koji je bio malo stariji od nas je imao velike probleme sa matematikom. Na pismenim zadacima smo imali dogovor da mu uvijek dodam cedulju sa jednim urađenim zadatkom što je bilo dovoljno za prolaznu ocjenu. To je trajalo od šestog razreda kada je Felga stigao u naš razred pa sve do završetka osnovne škole u osmom. U to vrijeme smo mislili da naš nastavnik ništa ne primjećuje ali gledajući iz ove perspektive siguran sam da je Momčilo bez obzira što je bio strog nastavnik imao dobar pregled šta se dešava i prećutno nas je puštao da pomažemo svojim drugovima bez ikakve opomene. Na sebi svojstven način i Suad i Raca su bili nastavnikovi miljenici i on je imao razumijevanja za njihovo neznanje. Onog trenutka kada bi dobili rezultate pismenog ispita i kada bi Felga uzeo svoj rad uslijedio bi zvuk ushićenja i radosti a posebno nevjerica koja bi ga obuzela dok je gledao  u napisanu dvojku na svom radu kao da je najveću premiju na lotu dobio. Ptam se ponekad zašto je Suadu uopšte trebala matematika. Poslije srednje škole i vojske , onako nemirnog duha i u nekom vječitom pokretu on je postao taksista. Jednom sam, dok sam bio na drugoj godini fakulteta, kasneći na ispit slučajno naišao na Felgu u njegovom golfu  na taksi štandu. Dok me je vozio prema Koševu vodili smo srdačan i prisan razgovor. Pretresajući sve naše zajedničke teme, sjećajući se školskih dana vožnja je proletila za tren.  Na rastanku poželi mi sreću na ispitu i ne naplati vožnju usput samo pomenuvši pismene zadatke i ceduljice koje sam mu doturao. Suad  je,  već možda nekih šest - sedam godina , u nekom drugom svijetu. Ta vožnja taksijem, davne 1986. godine, kada mi je pričao kako je našu školsku drugaricu vozio u Trst,  u šoping, je zapravo bio naš zadnji susret. Vjerovatno da ga mnogi koji su ga znali pamte po njegovim uvijek poluotvorenim ustima, spremnim da nešto dobace ili kažu. Bio je jedan od onih koje ako sretnete negdje usput u životu ili u nekom danu  znate da će vas sreća pratiti ili vas čeka već negdje iza prvog ugla. Iako kada bolje razmislim , pojam sreće zapravo dolazi od uzajamne frekvencije dvaju ili više ljudskih duša koji obitavaju na istoj amplitudi talasa pa međusobno izazivaju jedni u drugima osjećaj sreće koji se  manifestuje na razne načine i u ovoj našoj realnosti a vjerovatno i u nekim drugim, za naša čula nevidljivim. Ono što je krasilo našu generaciju je čini mi se nanametljivost postojanja. Mi smo bili svjesni svijeta oko nas ali smo se trudili da budemo neupadljivi što je više moguće. Maltene , gradili smo neki naš nevidljivi svijet od čijih vrata smo samo mi ključ držali sakriveno duboko u njedrima. U prvim razredima gimnazije , kada smo započinjali  pušiti sakrivali smo se i od roditelja, i od profesora i od komšija pa i na samom početku i od svojih starijih sestara i braće , jer dugo , dugo vremena mi smo bili samo djeca, željna igre i slobode. Vjerovatno je to bio razlog naših sretnih i nasmijanih lica , osamdesetih godina prošlog stoljeća, kakva još uvijek pamtim i koja ne blijede u mojim sjećanjima.

Slijedi nastavak