Provlače se godine. Idu
jedna za drugom. Nose u sebi miris prošlosti. Neke davne. Čudno je to, kada
čovjek gleda unazad, u to prohujalo vrijeme, kako prošlost izgleda u očima koje
gledaju, tako blisko. A onda opet kada se čovjek zagleda u budućnost ne vidi
dalje od svog nosa iako je ta budućnost svakog trena bliža ovom našem
postojanju, trenutku u kojem živimo. Oduvijek sam razmišljao zašto je to tako
ali odgovora nisam našao. I dan danas stojim na toj međi između prošlosti i
budućnosti. Čekajući odgovor koji je tu, sakriven od naših pogleda.
Stari most u Mostaru. Nadvio se nad Neretvom,
mirno i spokojno stoji između kula na dvije strane rijeke. Na tabli pored mosta
stoji napisano „Snaga svoda“
Sve što je trebalo reći za taj most je rečeno
u te dvije riječi. Onaj koji je gradio taj most je to dobro znao, da nije ,
nikada se taj most ne bi vinuo visoko iznad hercegovačkog dijamanta, te
prelijepe i zanosne rijeke, Neretve. A onaj koji ga je rušio i srušio je malo
šta znao. No nije mi namjera da upadam u polemiku sa samim sobom. Nešto drugo
me je povuklo da se nađem na Starom mostu. Okrenut na gornju , uzvodnu stranu
rijeke, prema sjeveru. Gledam , kako se Neretva prikrada , podrivajući
vjekovima stjenovitu obalu, stvarajući jedan specifičan stjenoviti konglomerat,
po kojem je rijeka Neretva prepoznatljiva.
Pogled mi doseže daleko ,
ali slabo šta vidim. Zamišljen , gledam vodu koja dolazi. Okrećem se prema
jugu. Promatram dole zelenu rijeku koja odlazi u pravcu mora. Hodam s jedne
strane mosta na drugu. Brojim korake. Nije li naš život nešto kao taj Stari
most. Ili ona granica sadašnjosti po kojoj hodamo. Gledajući u našu prošlost ,
okrenuti dole prema jugu kuda rijeka odlazi. Noseći sve ono što ovaj trenutak nosi i prelazi u prošlost. Ili
gledajući prema sjeveru, našoj budućnosti koja dolazi. Tanka je ta granica u
vremenu, taj sadašnji trenutak. Prolazan,
ali uvijek tu gdje smo. Teško je od njega pobjeći, zapravo nemoguće. Prati nas.
Čuva nas da ne odemo dole niz Neretvu , u prošlost, a ne da nam da krenemo
isuviše brzo prema mjestu sa kojeg rijeka izvire. Taj naš život je zapravo
Stari most , koji gradimo , sa samo par riječi. I snagom Kreatora koja nas
prati. Treba paziti da taj život ne ode predaleko ni gore ni dole, nego da bude
tu gdje nas sudbina vodi. Svi mi nosimo u sebi Stari most. I žalosno je kada
bilo čiji Stari most , ode naprasno. Iz nečijeg hira ili mržnje. Rušeći bilo
čiji Stari most, mi ubijamo sebe, i ne znajući šta činimo, ni drugima a ni
sebi.
Samo Stvoritelj zna tajnu
sadašnjeg trenutka, našeg života i Starog mosta. Nekima daje ljubav da se toj
tajni približe ,snagu da stoje i ostanu na mostu i kad Neretva dole ispod zahuči i podivlja , kad lomi i nosi sve
ispred sebe ali i kad je tiha i mirna i kad je melem za oči. Ali isto tako daje
ljubav i onima drugim kojima je srce otvrdnulo, okamenjeno otkrivajući im istu
tajnu života gledanu iz sasvim druge perspektive. Onda nije ni čudo da iz te
perspektive neki zaborave na tajnu utkanu u smisao života , radosti postojanja
i ljubavi koja nas je sve stvorila.