U mladosti, dok mi
je otac bio živ, često sam slušao priču koju mi je otac, ne jednom, govorio. Ni on je nije pamtio jer je i on tu priču
čuo od svog oca, mog djeda. Bilo je ratno vrijeme, četrdeset i neka godina , u
Sarajevu. Moj otac je bio još dijete. Jednog dana, na Vratniku su se našla dva
čovjeka, zajedno. Moj djed , i njegov rođak, otac Asima Ferhatovića-Haseta.
Kako to u ratu biva, uletili su u raciju ustaša koji su sve prisutne pokupili
na kamion. Da li su ih vodili na prinudni rad , u logor ili na stratište, to mi
otac
nikada nije saopštio. Stojeći
na kamionu, u gunguli koja je nastala , kada je kamion krenuo na svoje
odredište, moj djed , je odlučno i bez premišljanja skočio sa kamiona i utekao
svojim čuvarima. Za Hasetovog oca , nikad nisam imao hrabrosti da pitam , šta
je bilo, da li se ikada vratio kući. Moj djed se izvukao i ostao živ. Sretna
okolnost u toj raciji što niko od prisutnih nije bio legitimisan tako da poslije
racije niko nije proganjao mog djeda. On je nastavio da radi u Kazandžiluku i tako
dočekao kraj rata a tu je proveo i mnogo godina nakon rata.
Ja , lično , nikada nisam upoznao Haseta.
Valjda je to generacijska razlika, pa se mladi nisu previše pojavljivali na
mjestima gdje su stariji provodili vrijeme. Samo jednom sam bio blizu Haseta, i
to davne ’69-te kada se moj djed preselio na onaj , drugi svijet. To prvo veče
, u kući žalosti, na Vratniku, sjedio sam u jednoj sobi sa ostalom djecom, dok
su majka i sve ostale žene u familiji bile u drugoj sobi. Muškarci, a među
njima i moj brat su bili to veče u Begovoj džamiji. Kada su se vratili gore na Vratnik,
prenijeli su novost kako neko treba da dođe , to veče, da izjavi saučešće. Ja
tada nisam znao ni ko je i sta je Hase. Sjećam
se da kada se pročuo glas da će neko da dođe, u kući se napravila takva gužva,
da su se svi pomalo uspaničili tako da sam pomislio da će Tito lično da dođe u
posjetu na Vratnik, u porodičnu kuću mog pokojnog djeda. Jer u tom uzrastu jedino
sam, od poznatih ljudi, čuo za Tita. Nas djecu su odmah sklonili, zatvorili u
sobu i rekli nam da se ne pojavljujemo niti da izvirujemo, ma šta da se desi.
Stvarno je izgledalo kao da se nešto krupno dešava. Mi smo bez pogovora ostali
u svojoj sobi, pitajući se u svojim glavama ko li to treba da dođe. Dok su u dnevnom
boravku stariji onako sa dozom nespokojstva čekali da se pojavi najavljeni
gost. Čuvena devetka tima sa Koševa.
Sutradan je bila dženaza. Kišan , tmuran dan.
Kao da se sva tuga naše familije pretočila u tu dugotrajnu jesenju kišu. Ja sam
opet ostao u djedovoj kući sa ostalom djecom dok je moj stariji brat otišao sa
ocem i stricom na poslednji ispraćaj djeda.
Nisam bio svjestan
tog trenutka, još uvijek sam bio dijete od pet godina i tek mnogo godina kasnije
sam donekle spoznao kako je taj dan izgledao gledajući fotografije sa dženaze.Između
svih tih fotografija na nekima od njih, se vidi i Hase u svijetlom mantilu sa
francuskom kapom na glavi , držeći u ruci kišobran. Nedaleko od njega , u istom
redu stoji i moj brat, u kratkom kaputu, sa rukama u džepovima, dječak od osam-devet
godina, koji neprikriveno posmatra poznatog fudbalera. Čovjeka zbog kojeg su me
cijelo vrijeme školovanja pa i kasnije, gdje god bih se zatekao, na pomen
mog prezimena uvijek pitali, a šta ti je Hase. Od Sarajeva pa do svih mjesta naše domovine u kojima sam se sticajem okolnosti zatekao.
A naš djed, već
putujući na drugi svijet, je ostavio jedan neizbrisiv trag za sobom. Onako kako
ga još uvijek pamtim, strog i dosljedan, prenio je na nas tu neku svoju
posvećenost koju nikakvi vanjski uticaji nisu mijenjali. Još prije rata djed je
bio navijač Želje, radničkog tima , koji se zapravo najviše volio. I kada je
Hase započinjao svoju karijeru u Vratniku pa kasnije u Sarajevu (Torpedu) ni to
nije bio dovoljan i jak razlog za našeg djeda da promijeni boju dresa iako mu
je Hase bio blizak rod. Ostao je dosljedan toj svojoj mladalačkoj ljubavi,
Želji, iako je uvijek, kao i moj pokojni otac sa simpatijom gledao bravure
velikog majstora sa Koševa i radovao se svakom njegovom uspjehu.