Iskljucivost

    Moram priznati da mi je Milos Crnjanski oduvijek bio drag pisac. Nekako malo po strani, jer su se uvijek koplja lomila oko Andrica i Krleze. Crnjanski je imao veoma dobru moc zapazanja, vidio je i ono sto je nekima ispred nosa stajalo pa nisu vidjeli. Imao je i jednu dozu humora koja je ponekad bila veoma tesko prepoznatljiva. U jednom svom romanu, ili pripovjetki, sad se vise i ne sjecam, dok je pripovjedao o svojoj sluzbi u Rimu sreo je neku Bugarku na nekom prijemu ili nekoj veceri. Sada cu ja malkice da parafraziram taj dijalog sto se vodio te veceri. Nas pisac je kao uzgred pomenuo, naravno prethodno dobro karakterno ocijenivsi svoju sagovornicu, kako su zene iskljucive.Ona je na to bez razmisljanja, odgovorila : “Ja nisam!”

 Svaki komentar je suvisan, zar ne.

  Postali smo iskljucivi. Kao i ona Bugarka , tamo tridesetih godina, proslog vijeka. Stari iskljucuju mlade, mladi iskljucuju stare. Generalno govoreci, Muskarci iskljucuju zene, a one isto tako iskljucuju muskarce. Jedna nacija iskljucuje drugu i sav taj komicni rasplet dogadjaja traje vec dugo vremena. S tim sto se u zadnje vrijeme zahuktava kao malo kad do sada. Niko nikome ne daje pravo prvenstva, i kad neko to bas i ucini , kazu da nije normalan, da je blesav a ponekad i lud.

Ja recimo dok vozim , uvijek dajem prvenstvo drugima oko sebe, jer znam da mi nista nece pobjeci zbog jednog blagonaklonog ustupka u saobracaju. Jednom sam , dok sam vozio , stajao na semaforu. Pored mene je stajao neki kabriolet, covjek u njemu mojih godina. Crveno svjetlo. Meni se zuri jer mi se ide tamo gdje i car ide pjesice. Cekam zeleno svjetlo da se upali. Startam auto na zeleno kao da je utrka formule 1. Jos dva kilometra do kuce. I ovaj moj vrsnjak vidjevsi kako sam krenuo brzo, stisnu gas i poce da se trka sa mnom. Pogledam ga, mislim se , idiote , ide mi se u WC a nisam tu da bih se sa tobom utrkivao i dokazivao da li sam bolji, brzi ili sposobniji od tebe. Ali ne vrijedi, Razgoropadio se ovaj u kabrioletu, ko da od te nase brzine zavisi sudbina planete. Ne znam , ko je koga na kraju ostavio. Stigao sam na vrijeme kuci.

 Vozim se na biciklu, dole pored rijeke koja je prirodna granica izmedju Detroita i Windsora. Na kraju biciklisticke staze, tamo gdje most prelazi sa jedne na drugu strane rijeke, je mjesto gdje su divlje guske napravile svoje prebivaliste.  Na proljece se tu izlegu mlade guske. U rijeci dole ispod se u koloni uce plivati. Jos su nezgrapne, nesvjesne svijeta oko njih. Roditelji ih paze, usmjeravaju. I stite od nasrtljivaca.

Stizem na biciklu do jedne ovece grupe divljih gusaka koje prelaze stazu. Stanem, sidjem sa bicikla i cekam da one predju preko. Iza mene se pojavljuje tip na biciklu, sa kacigom , punom ratnom opremom , potrebnom za biciklo. On i ne usporava svoju voznju. Ocekuje da se guske, njemu kao ne znam po cijem mjerilu, visem bicu sklone. A guske kao guske, cak i ne obracaju paznju, na naseg kamikazu. On napokon  shvata da nece moci da prodje tako kako je naumio. Koci, jos uvijek ne namjeravajuci da stane , ocekujuci da ce se nekim cudom guske ukloniti sa staze. No one su u svom svijetu, nije im bas jasna ta brzina kojom kamikaza stize , niti namjeravaju da se sklone. Napokon , nas junak ulazi medju guske, primoran je da stane. Samo sto se nije sapleo i polomio tu pred mojim ocima i na ocigled nezainteresovanih gusaka. Srecom nema zrtava. Guske mirne, polako silaze dole u rijeku , a nas glavni lik , dahce, ljuti se i da moze sve bi te guske rastjerao. Sreca je  pa ne moze. Mora da ceka…

Sta je to , u ljudskome bicu , sto mu govori, da je on prvi , gore kod Boga. Da su svi ostali , drugi, nebitni i u svakom trenu jednu stepenicu nize od tog naseg, prvog do Boga, junaka.  Nesto jeste. Nesto sto nije vidljivo ljudskome oku. Nesto sto nije opipljivo ali je itekako prisutno tu oko nas. Koliko li samo tih prvih, bitnih, bitnijih od obicnih smrtnika sjedi gore kod Boga , skacuci, placuci, moleci za paznju, za ljubav, za prepoznavanje te njihove osobenosti. Kako se meni cini, izgleda da su i samom Bogu dosadili ti nasrtljivci koji bez pardona, guraju samo naprijed, pazeci da je jedino njihovo dupe na sigurnom , toplom a za druge ko jos mari. Takvo je nekakvo stanje u danasnjem svijetu. A sve zbog one iskljucivosti, koju eto ona Bugarka , jos davno, nije priznala kao svoju.

Iskljucivost je osobina ljudi sa nedostatkom empatije za druge, za svijet oko njih , sa velikom dozom preuvelicane sopstvene vrijednosti. Da li je to sve isfabrikovano , da li je to test za svakog od nas, test na kojem treba pokazati kakvi smo u sustini. Vjerovatno da jeste. Oni koji fabrikuju i igraju se sa nasim osjecanjima samo rade svoj posao. Mi mozemo odluciti da li cemo biti iskljucivi ili cemo sa paznjom saslusati drugu stranu, Normalno treba uvijek razluciti da li druga strana ima argumentovane razloge ili su ti razlozi posljedica kojekakvih fantazija. A naravno, i fantazije se fabrikuju, jer neko nas veoma dobro poznaje i zna kako cemo reagovati na ovo ili na ono. Zato sve to nekako izgleda sareno, mutno, neuhvatljivo i relativno. Jedina istina ili ono apsolutno je Bog, a od njega i da hocemo pobjeci ne mozemo. Njemu se vracamo i to je jedina izvjesnost u svim nasim neizvjesnim zivotima.

Impuls

       Ne mogu da se iskljucim. Ne ide. Jednostavno stojim, tapkam u mjestu.Ne mogu da pogodim tu nit , istanjila se. Pokusavam da je ojacam. Ali mi ne uspijeva. U glavi mi se roje misli, ko rojevi pcela. Zuje , skacu sa jednog cvijeta na drugi. Ali na kraju kad svo to zujanje prodje ne stizem da pokupim med. Ostaje neka praznina. Da li je to ovaj kraj zime , koja polako nestaje. Ili podneblje. Moje okruzenje. Ne znam. Pokusavam naci odgovore. Znam da leze u meni. Ali ne nalazim put do njih. Duboko su negdje sakriveni ti odgovori. A ja ne nalazim nacin. Mozda mi treba podsticaj sa strane. Neka nova vizija. Kada bih se mogao vratiti u skolu, na cas naseg jezika. Da nam profesorica zada neku temu o kojoj bi pisali , lakse bi mi bilo. Ovako tapkam. Kruzim oko necega sto ne postoji. Gubi se u magli iako je suncan, predivan , pretproljetni dan. Pokupim tako neku misao, neku energiju oko sebe, neku ideju. Ali danas to ne ide. Trazim , kopam , spustam se u jamu dole, ne bih li nasao ono o cemu bih zelio da pisem. Zelja. Opasne zelje znaju da budu. Obicno, iako mi to i ne znamo , nase zelje se ispunjavaju. Zato treba biti pazljiv sa onim sto zelimo. Jer to ce nam se vjerovatno ostvariti ali ne mozda na nacin na koji bi zeljeli. Zato se trudim , na nekom svjesnom nivou , da se oslobodim zelja. Tesko to ide. Znate to i sami. Cim se probudim ujutro, osjetim zelju da pijem kafu. I cudan je taj osjecaj, sto se kafe tice. Popijem jednu i osjecaj dok je pijem je predivan. Zelio bih da taj osjecaj traje. Pomislim da bi mi druga kafa mozda produzila taj osjecaj koji se javio dok sam pio prvu kafu. Ali uvijek me taj osjecaj prevari. Druga kafa je vec nesto sasvim drugo. Nepotrebna. Suvisna. Ubija onu ljepotu koju sam osjetio pijuci tu prvu jutarnju kafu. I sa svim drugim stvarima je isto tako. Zeljeli bi da produzimo taj osjecaj koji nam se javi na tren dok uzivamo u necemu. Suncamo se na plazi. Predivno je. Sunce nas miluje svojim zrakama. Kad bi taj osjecaj dok lezimo na Suncu mogao da potraje. I stvarno ako odlucimo da potraje , negdje pred kraj dana se nadjemo zaprepasceni, vjerovatno sa osjecajem bola od crvenila koje se preko nase koze rasirilo kao da nas je neko let lampom isprzio. Lijep je osjecaj i kada se kupamo u morskoj vodi. Ponekad pozelimo da i taj osjecaj potraje. I ostanemo jedan duzi period vremena u vodi. Kada izadjemo budemo modri kao da smo goli stajali u nekom snjeznom predjelu. Tresemo se. Koza nam se skupila. Gledamo kako da dodjemo sebi. I tesko nam to polazi za rukom. Osjecamo da smo jednostavno pretjerali. Da ne pominjem pice. Da ne pominjem mnoge druge materijalne stvari koje nam u trenutku pruzaju zadovoljstvo koje bi mi , ovako konstruisani, sa ljudskom pamecu, zeljeli da ucinimo vjecnim. Ne ide to.

Treba naci mjeru. Mjera je ona stvar koja covjeku kaze kada treba da stane. Da promijeni brzinu, da uzme mijenjac u svoje ruke i da krene drugom brzinom, mozda cak u sasvim drugom smjeru, drugom pravcu od onoga kojeg se drzao do samo prije par trenutaka.  A to tesko ide. Tesko je , jer nas nosi neka inercija, onog kursa, puta kojeg se drzimo jer smo lijeni, inertni i jer svaka promijena iziskuje napor, mnogo energije , ponekad cak i boli da bi izasli iz tog inertnog stanja.

Srecom po nas , pomoc uvijek dodje odozgo. Ne znam bas kako ali dodje. Recimo krenem ujutro na posao. Osjecam se mrzovoljno, samo razmisljam o tome kako da odradim taj dan do pet sati popodne i da se vratim kuci. Sve me nesto boli, osjecam se bezvoljno. Mrzim sebe a  druge jos vise. One ispred sebe, na putu, promatram. Gledam kako voze. Nerviram se ako mi neko izleti u toj voznji. Psujem, iako rijetko , ali opet opsujem. Samo mi kroz misli prolijece misao o tom povratka kuci , popodne , nakon posla. U dilemi sam da li cu taj dan uopste moci izdrzati na poslu. Ponekad se pojavi misao da se javim na posao, da kazem da se ne osjecam dobro i da se vratim kuci da odmorim , ko zna od cega. I misli se tako vrte , prestizu jedna drugu. Nema im kraja. Ali srecom kraj mojim mislima dolazi onog trenutka kada se pojavim u kancelariji. I gle cuda.

Pomoc stize. Sjedam , palim kompjuter, provjeravam e-mail i docekuje me e-mail koji od mene zahtijeva maksimalnu prisutnost, budnost. Akciju. I oni problemi , ono osjecanje dok sam se vozio na posao. Ona malodusnost. Prenemaganje. Zelja za odmorom nestaju kao sto se magla podigne i nestane uslijed suncevih zraka koje nemilosrdno ciste sav taj ustajali vlazni zrak koji se slegao dole iznad povrsine zemlje.

Kao kroz maglu se sjecam, na povratku kuci , kako sam to jutro bio mrzovoljan, nikakav. Kako sam imao osjecaj da ni do rucka necu izdrzati na poslu. Ali eto izdrzao sam do kraja radnog dana, nakon cega se osjecam mnogo ljepse , poletnije i vedrije nego to jutro kada sam krenuo na posao. Mozda na neki nacin sretan. Trebao je samo neki impuls koji be me trgnuo iz te inercije koje sam se drzao , kao neke umisljene sigurnosti. Jer mi imamo tendenciju da tezimo toj nekoj sigurnosti. A sigurnost, to je jedna obicna magla, nekad gusta kao ona sarajevska a nekad prozirna , laka , skoro nevidljiva.Ali ipak prisutna.Impuls koji dolazi, koji nas budi, koji nas drzi na ivici je pomoc odozgo. On nas uvijek vodi, usmjerava i daje nam snagu , koje mi veoma cesto nismo svjesni da posjedujemo. I sto vise energije trosimo, potaknuti tim impulsom, to vise energije dobivamo sa tog nepresusnog izvora. Svo moje pisanje dobija taj impuls , koji me, ma kako naporan dan bio , drzi na vrhovima prstiju , daje mi snagu da idem dalje i da ne gubim volju. I svaki novi tekst, sa knjizevnom vrijednosti ili bez nje, je samo nova snaga, nova energija. I kad je na jedan tekst stavljena tacka, odmah tu postoji ideja, energija i misao o novom tekstu. Svaka ustajalost. lijenost., malodusnost je glavmi neprijatelj, ciji sam ja sam kreator i protiv njega se borim svaki dan, svako jutro da ne pobijedi. Reci cete , nije ti lako. Znam , zato vam sve ovo i govorim. 
 A novi tekst slijedi…

Zid

   Citam naslove ovih tekstova sto sam ih objavio u zadnjih mjesec dana. Sve bolji od boljeg. Ne znam samo odakle mi ideje padaju za takve nazive tekstova. Cak je za jedan tekst izabrana rijec koja ne postoji u nasem jeziku ali eto meni se kao ucinilo da postoji pa sam je nekako krisom ubacio. Normalno , publika koja cita moje tekstove je veoma uvidjavna, lijepo vaspitana pa samo prelete preko tih naslova , cude se ponekoj mojoj neuroticnoj strani koja se pojavi s vremena na vrijeme i idu dalje. Medjutim , ja sam uvijek bio temeljan u svim poslovima sto sam ih obavljao pa sam se zato vratio na ove nazive tekstova kako bih vam rekao , da su stvarno onako , iskren da budem, nikakvi.

Recimo , tekst sa nazivom , O ruzama. Sta ja znam o ruzama, osim da se ubodem na pokoji trn kada pokusavam da ih uberem ili da kupim buket. Ali eto nasao se jedan pametnjakovic pa ce sada, nama, da prica o ruzama. Iako mi se cini da ruze mozda nisam ni pomenuo u tom tekstu. Pa onda naziv teksta , Radost. Sta ja znam o tom pojmu kada sam manje vise cijeli dan nadrndan, namcor i tmuran. Ali eto, ipak zna on sta je radost. Vjerovatno zato i pise , iz te svoje ceznje za radoscu. I mogao bih da svaki taj naslov analiziram ali ipak je bolje da stanem ovdje.

Pogledajte Vi naslov knjige , Braca Karamazovi. I da nise procitali tu knjigu, i da nemate nikakvo znanje o toj knjizi i da nikad niste culi nista o njoj niti ste culi za taj naziv, sam taj naslov ce u vama izazvati strahopostovanje. I to strahopostovanje dolazi samo po sebi, bez ikakvih vanjskih uticaja. Jednostavno cujete taj naziv i osjetite energiju koju je Dostojevski jos davno unio u tu knjigu, znajuci da ce taj naslov da zivi vijekovima, i da ce  i bez citanja tog djela, ljudi osjecati neko strahopostovanje. To je karakteristika vidovitih ljudi. Oni toga nisu ni svjesni , oni su jednostavno takvi , ne razmisljajuci niti pridavajuci toj svojoj vidovitosti prevelik znacaj. Mozda zato i jesu obdareni tom sposobnoscu da vide ono sto drugi ni u snu ne mogu da vide , naslute ili osjete.

   To je jedan vid percpepcije. Da osjetimo , da spoznamo, da shvatimo ono sto nam se nikada pred ocima nije pojavilo ali duboko u sebi znamo do u detalje sta je to, kako reaguje, kako se ponasa , kuda vodi i sta nosi u sebi. Mi zivimo u danasnjem svijetu gdje bi po nekim zakonima evolucije trebali biti na najvisem stupnju razvoja u svim oblastima zivota. Da li smo, to vi najbolje znate. Za to vam nije ni moje misljenje ili stav uopste potrebno. Ali eto ipak da se dotaknem te nase svakodnevne percepcije. Po meni, je ona kao jedna sasusena grana na drvetu koja jos ne zna da li ce ili nece dati poneki list, u ovo proljece sto nam stize. Nasa percepcija, doduse malo iskrivljena, nam govori da cemo mi zapravo vjecno da zivimo. Evo zapitajte sami sebe, kada pomislite o svom zivotu, zar jednim dijelicem te percepcije ne mislite kako cete da izgurate bar jos hiljadu godina, ako ne i vise. Ha, ha , ha. Ti nas pokusavas nasmijati. Da , upravo to. Ja vas pokusavam, neuspjelo nasmijati. Ne ide mi to bas od ruke. Jer i vi i ja znamo da bas hiljadu godina i nije tako lako izgurati. Medjutim , mi se upravo tako ponasamo. Gradimo neke kule od pijeska, tik pored morske vode, misleci da ce ti gradovi da traju vijekovima. Niti ce oni trajati vijekovima, niti mi. U nekom smislu, mi cemo izgurati i duze nego sto bi sve te kule i  gradovi mogli da izguraju. Ali opet , percepcija, kazete vi. Sta nam ona govori, osim tih nebuloznih ideja o vjecnom zivotu, nas , nama bliznjih i svega onoga za sta smo vezani u ovom zivotu. Nasa iskrivljena percepcija nas veze, bez bilo kakve potrebe , za stvari ili ljude , za koje dole, duboko u sebi, znamo da nisu vjecni. Ali mi i dalje ne posustajemo, nego se cudimo, pa pomalo ljutimo, pa na tren postajemo agresivni kada nas ta iskrivljena percepcija dovede u corsokak. Dodjemo do zida pa ne mozemo, ni naprijed a nazad nam se bas i ne ide. I onda nam jedino preostaje da se lupamo glavom od zid. Oni vispreniji, lukaviji cekaju na tren kada ce zid da nestane, a oni u vecini lupaju li lupaju. Doduse postoje i oni na koje taj zid i nema uticaja jer im percepcija to ne dozvoljava, Za njih je zid vazduh, tako se i ponasaju. Krenu kroz taj prazan prostor i odjednom se nadju na zemlji. Osjete da su u nesto udarili i vide da su dole ali ne znaju sta je to sto ih obori s nogu. Sirok je dijapazon tih nasih suocavanja sa zidom. Svi doduse i misle da je njihov nacin ophodjenja sa zidom, onaj pravi. Neizbjezni i jedini moguc. Oni sto cekaju da zid nestane, ce se nacekati. Bez obzira na svo lukavstvo koje im stoji na raspologanju. A oni sto lupaju ce jos ponosno da pokazuju oziljke na svojoj glavi i da tvrde kako drugog nacina nije bilo. Za one sto jos nisu svjesni zida , za njih tek postoji put na kojem ce se naci pa ce dospjeti ili medju one lukave ili medju one sa oziljkom. Oni imaju jos mnogo toga da nauce, o zidu naravno.  

A zid postoji samo u nasim glavama, nasim mislima , nasim postupcima, nasoj iskrivljenoj percepciji da je nesto nase, da ce to nase da bude vjecno i da cemo mi biti vjecni. Niti je bilo sta nase, niti ce bilo sta biti vjecno , sve je oduvijek bilo i bit ce samo Bozje, i ljudi, i gradovi i planeta Zemlja. Svi oni koji misle da su van tog kruga ceka jos uvijek jedan neprelazan zid.