Zid

   Citam naslove ovih tekstova sto sam ih objavio u zadnjih mjesec dana. Sve bolji od boljeg. Ne znam samo odakle mi ideje padaju za takve nazive tekstova. Cak je za jedan tekst izabrana rijec koja ne postoji u nasem jeziku ali eto meni se kao ucinilo da postoji pa sam je nekako krisom ubacio. Normalno , publika koja cita moje tekstove je veoma uvidjavna, lijepo vaspitana pa samo prelete preko tih naslova , cude se ponekoj mojoj neuroticnoj strani koja se pojavi s vremena na vrijeme i idu dalje. Medjutim , ja sam uvijek bio temeljan u svim poslovima sto sam ih obavljao pa sam se zato vratio na ove nazive tekstova kako bih vam rekao , da su stvarno onako , iskren da budem, nikakvi.

Recimo , tekst sa nazivom , O ruzama. Sta ja znam o ruzama, osim da se ubodem na pokoji trn kada pokusavam da ih uberem ili da kupim buket. Ali eto nasao se jedan pametnjakovic pa ce sada, nama, da prica o ruzama. Iako mi se cini da ruze mozda nisam ni pomenuo u tom tekstu. Pa onda naziv teksta , Radost. Sta ja znam o tom pojmu kada sam manje vise cijeli dan nadrndan, namcor i tmuran. Ali eto, ipak zna on sta je radost. Vjerovatno zato i pise , iz te svoje ceznje za radoscu. I mogao bih da svaki taj naslov analiziram ali ipak je bolje da stanem ovdje.

Pogledajte Vi naslov knjige , Braca Karamazovi. I da nise procitali tu knjigu, i da nemate nikakvo znanje o toj knjizi i da nikad niste culi nista o njoj niti ste culi za taj naziv, sam taj naslov ce u vama izazvati strahopostovanje. I to strahopostovanje dolazi samo po sebi, bez ikakvih vanjskih uticaja. Jednostavno cujete taj naziv i osjetite energiju koju je Dostojevski jos davno unio u tu knjigu, znajuci da ce taj naslov da zivi vijekovima, i da ce  i bez citanja tog djela, ljudi osjecati neko strahopostovanje. To je karakteristika vidovitih ljudi. Oni toga nisu ni svjesni , oni su jednostavno takvi , ne razmisljajuci niti pridavajuci toj svojoj vidovitosti prevelik znacaj. Mozda zato i jesu obdareni tom sposobnoscu da vide ono sto drugi ni u snu ne mogu da vide , naslute ili osjete.

   To je jedan vid percpepcije. Da osjetimo , da spoznamo, da shvatimo ono sto nam se nikada pred ocima nije pojavilo ali duboko u sebi znamo do u detalje sta je to, kako reaguje, kako se ponasa , kuda vodi i sta nosi u sebi. Mi zivimo u danasnjem svijetu gdje bi po nekim zakonima evolucije trebali biti na najvisem stupnju razvoja u svim oblastima zivota. Da li smo, to vi najbolje znate. Za to vam nije ni moje misljenje ili stav uopste potrebno. Ali eto ipak da se dotaknem te nase svakodnevne percepcije. Po meni, je ona kao jedna sasusena grana na drvetu koja jos ne zna da li ce ili nece dati poneki list, u ovo proljece sto nam stize. Nasa percepcija, doduse malo iskrivljena, nam govori da cemo mi zapravo vjecno da zivimo. Evo zapitajte sami sebe, kada pomislite o svom zivotu, zar jednim dijelicem te percepcije ne mislite kako cete da izgurate bar jos hiljadu godina, ako ne i vise. Ha, ha , ha. Ti nas pokusavas nasmijati. Da , upravo to. Ja vas pokusavam, neuspjelo nasmijati. Ne ide mi to bas od ruke. Jer i vi i ja znamo da bas hiljadu godina i nije tako lako izgurati. Medjutim , mi se upravo tako ponasamo. Gradimo neke kule od pijeska, tik pored morske vode, misleci da ce ti gradovi da traju vijekovima. Niti ce oni trajati vijekovima, niti mi. U nekom smislu, mi cemo izgurati i duze nego sto bi sve te kule i  gradovi mogli da izguraju. Ali opet , percepcija, kazete vi. Sta nam ona govori, osim tih nebuloznih ideja o vjecnom zivotu, nas , nama bliznjih i svega onoga za sta smo vezani u ovom zivotu. Nasa iskrivljena percepcija nas veze, bez bilo kakve potrebe , za stvari ili ljude , za koje dole, duboko u sebi, znamo da nisu vjecni. Ali mi i dalje ne posustajemo, nego se cudimo, pa pomalo ljutimo, pa na tren postajemo agresivni kada nas ta iskrivljena percepcija dovede u corsokak. Dodjemo do zida pa ne mozemo, ni naprijed a nazad nam se bas i ne ide. I onda nam jedino preostaje da se lupamo glavom od zid. Oni vispreniji, lukaviji cekaju na tren kada ce zid da nestane, a oni u vecini lupaju li lupaju. Doduse postoje i oni na koje taj zid i nema uticaja jer im percepcija to ne dozvoljava, Za njih je zid vazduh, tako se i ponasaju. Krenu kroz taj prazan prostor i odjednom se nadju na zemlji. Osjete da su u nesto udarili i vide da su dole ali ne znaju sta je to sto ih obori s nogu. Sirok je dijapazon tih nasih suocavanja sa zidom. Svi doduse i misle da je njihov nacin ophodjenja sa zidom, onaj pravi. Neizbjezni i jedini moguc. Oni sto cekaju da zid nestane, ce se nacekati. Bez obzira na svo lukavstvo koje im stoji na raspologanju. A oni sto lupaju ce jos ponosno da pokazuju oziljke na svojoj glavi i da tvrde kako drugog nacina nije bilo. Za one sto jos nisu svjesni zida , za njih tek postoji put na kojem ce se naci pa ce dospjeti ili medju one lukave ili medju one sa oziljkom. Oni imaju jos mnogo toga da nauce, o zidu naravno.  

A zid postoji samo u nasim glavama, nasim mislima , nasim postupcima, nasoj iskrivljenoj percepciji da je nesto nase, da ce to nase da bude vjecno i da cemo mi biti vjecni. Niti je bilo sta nase, niti ce bilo sta biti vjecno , sve je oduvijek bilo i bit ce samo Bozje, i ljudi, i gradovi i planeta Zemlja. Svi oni koji misle da su van tog kruga ceka jos uvijek jedan neprelazan zid.