Impuls

       Ne mogu da se iskljucim. Ne ide. Jednostavno stojim, tapkam u mjestu.Ne mogu da pogodim tu nit , istanjila se. Pokusavam da je ojacam. Ali mi ne uspijeva. U glavi mi se roje misli, ko rojevi pcela. Zuje , skacu sa jednog cvijeta na drugi. Ali na kraju kad svo to zujanje prodje ne stizem da pokupim med. Ostaje neka praznina. Da li je to ovaj kraj zime , koja polako nestaje. Ili podneblje. Moje okruzenje. Ne znam. Pokusavam naci odgovore. Znam da leze u meni. Ali ne nalazim put do njih. Duboko su negdje sakriveni ti odgovori. A ja ne nalazim nacin. Mozda mi treba podsticaj sa strane. Neka nova vizija. Kada bih se mogao vratiti u skolu, na cas naseg jezika. Da nam profesorica zada neku temu o kojoj bi pisali , lakse bi mi bilo. Ovako tapkam. Kruzim oko necega sto ne postoji. Gubi se u magli iako je suncan, predivan , pretproljetni dan. Pokupim tako neku misao, neku energiju oko sebe, neku ideju. Ali danas to ne ide. Trazim , kopam , spustam se u jamu dole, ne bih li nasao ono o cemu bih zelio da pisem. Zelja. Opasne zelje znaju da budu. Obicno, iako mi to i ne znamo , nase zelje se ispunjavaju. Zato treba biti pazljiv sa onim sto zelimo. Jer to ce nam se vjerovatno ostvariti ali ne mozda na nacin na koji bi zeljeli. Zato se trudim , na nekom svjesnom nivou , da se oslobodim zelja. Tesko to ide. Znate to i sami. Cim se probudim ujutro, osjetim zelju da pijem kafu. I cudan je taj osjecaj, sto se kafe tice. Popijem jednu i osjecaj dok je pijem je predivan. Zelio bih da taj osjecaj traje. Pomislim da bi mi druga kafa mozda produzila taj osjecaj koji se javio dok sam pio prvu kafu. Ali uvijek me taj osjecaj prevari. Druga kafa je vec nesto sasvim drugo. Nepotrebna. Suvisna. Ubija onu ljepotu koju sam osjetio pijuci tu prvu jutarnju kafu. I sa svim drugim stvarima je isto tako. Zeljeli bi da produzimo taj osjecaj koji nam se javi na tren dok uzivamo u necemu. Suncamo se na plazi. Predivno je. Sunce nas miluje svojim zrakama. Kad bi taj osjecaj dok lezimo na Suncu mogao da potraje. I stvarno ako odlucimo da potraje , negdje pred kraj dana se nadjemo zaprepasceni, vjerovatno sa osjecajem bola od crvenila koje se preko nase koze rasirilo kao da nas je neko let lampom isprzio. Lijep je osjecaj i kada se kupamo u morskoj vodi. Ponekad pozelimo da i taj osjecaj potraje. I ostanemo jedan duzi period vremena u vodi. Kada izadjemo budemo modri kao da smo goli stajali u nekom snjeznom predjelu. Tresemo se. Koza nam se skupila. Gledamo kako da dodjemo sebi. I tesko nam to polazi za rukom. Osjecamo da smo jednostavno pretjerali. Da ne pominjem pice. Da ne pominjem mnoge druge materijalne stvari koje nam u trenutku pruzaju zadovoljstvo koje bi mi , ovako konstruisani, sa ljudskom pamecu, zeljeli da ucinimo vjecnim. Ne ide to.

Treba naci mjeru. Mjera je ona stvar koja covjeku kaze kada treba da stane. Da promijeni brzinu, da uzme mijenjac u svoje ruke i da krene drugom brzinom, mozda cak u sasvim drugom smjeru, drugom pravcu od onoga kojeg se drzao do samo prije par trenutaka.  A to tesko ide. Tesko je , jer nas nosi neka inercija, onog kursa, puta kojeg se drzimo jer smo lijeni, inertni i jer svaka promijena iziskuje napor, mnogo energije , ponekad cak i boli da bi izasli iz tog inertnog stanja.

Srecom po nas , pomoc uvijek dodje odozgo. Ne znam bas kako ali dodje. Recimo krenem ujutro na posao. Osjecam se mrzovoljno, samo razmisljam o tome kako da odradim taj dan do pet sati popodne i da se vratim kuci. Sve me nesto boli, osjecam se bezvoljno. Mrzim sebe a  druge jos vise. One ispred sebe, na putu, promatram. Gledam kako voze. Nerviram se ako mi neko izleti u toj voznji. Psujem, iako rijetko , ali opet opsujem. Samo mi kroz misli prolijece misao o tom povratka kuci , popodne , nakon posla. U dilemi sam da li cu taj dan uopste moci izdrzati na poslu. Ponekad se pojavi misao da se javim na posao, da kazem da se ne osjecam dobro i da se vratim kuci da odmorim , ko zna od cega. I misli se tako vrte , prestizu jedna drugu. Nema im kraja. Ali srecom kraj mojim mislima dolazi onog trenutka kada se pojavim u kancelariji. I gle cuda.

Pomoc stize. Sjedam , palim kompjuter, provjeravam e-mail i docekuje me e-mail koji od mene zahtijeva maksimalnu prisutnost, budnost. Akciju. I oni problemi , ono osjecanje dok sam se vozio na posao. Ona malodusnost. Prenemaganje. Zelja za odmorom nestaju kao sto se magla podigne i nestane uslijed suncevih zraka koje nemilosrdno ciste sav taj ustajali vlazni zrak koji se slegao dole iznad povrsine zemlje.

Kao kroz maglu se sjecam, na povratku kuci , kako sam to jutro bio mrzovoljan, nikakav. Kako sam imao osjecaj da ni do rucka necu izdrzati na poslu. Ali eto izdrzao sam do kraja radnog dana, nakon cega se osjecam mnogo ljepse , poletnije i vedrije nego to jutro kada sam krenuo na posao. Mozda na neki nacin sretan. Trebao je samo neki impuls koji be me trgnuo iz te inercije koje sam se drzao , kao neke umisljene sigurnosti. Jer mi imamo tendenciju da tezimo toj nekoj sigurnosti. A sigurnost, to je jedna obicna magla, nekad gusta kao ona sarajevska a nekad prozirna , laka , skoro nevidljiva.Ali ipak prisutna.Impuls koji dolazi, koji nas budi, koji nas drzi na ivici je pomoc odozgo. On nas uvijek vodi, usmjerava i daje nam snagu , koje mi veoma cesto nismo svjesni da posjedujemo. I sto vise energije trosimo, potaknuti tim impulsom, to vise energije dobivamo sa tog nepresusnog izvora. Svo moje pisanje dobija taj impuls , koji me, ma kako naporan dan bio , drzi na vrhovima prstiju , daje mi snagu da idem dalje i da ne gubim volju. I svaki novi tekst, sa knjizevnom vrijednosti ili bez nje, je samo nova snaga, nova energija. I kad je na jedan tekst stavljena tacka, odmah tu postoji ideja, energija i misao o novom tekstu. Svaka ustajalost. lijenost., malodusnost je glavmi neprijatelj, ciji sam ja sam kreator i protiv njega se borim svaki dan, svako jutro da ne pobijedi. Reci cete , nije ti lako. Znam , zato vam sve ovo i govorim. 
 A novi tekst slijedi…