Apatija. Nije Opatija, to prelijepo mjesto u Istri nego apatija, siva tmurna i dosadna. Ogromna
je zavladala. Kako li nam je samo uspjelo da upadnemo u tu sveopću apatiju. Kao
da nas je neko štapom tjerao, tjerao i natjerao u tor. Pa se osjećamo sigurnim
samo u toru. Jesmo li blizu ograde tog tora, našeg mjesta prebivanja, osjećamo
se uplašeni, usplahireni, puni zebnje. Tražimo izlaz a svim silama se trudimo
da ga ne nađemo.
I ja sam negdje na sredini
tora, ne pada mi na pamet da idem do Antarktika, da vidim da li je tamo kraj
svijeta. A ne bi mi ni dali. Zabranjena zona. Ko zna šta bi mogli otkriti kada
bi došli do ivice. A volio bih zaviriti i na taj Sjeverni pol. Da vidim ima li
tamo neka rupica, koja dole negdje gleda, otvara nove vidike.
Dobro smo istrenirani. Ne pada nam pamet da skrenemo bilo gdje. Već
onako kako nam kažu da treba da radimo , mi radimo , poslušno, odano, predano.
Ne pitajući neka logična pitanja. Utjeraju nas u tunel, kažu, možete pravo ,
tamo na kraju je izlaz iz tunela, a možete i da se vratite ovdje odakle ste
krenuli. Samo dvije opcije. Nijedna od njih ne čini nas sretnim , zadovoljnim.
Osjećamo se uskraćenim u tom tunelu. Najgore je kada nam misli upadnu u taj
tunel, kada idemo pravo , i ne skrećemo. Kada su nam misli zarobljene. Oh dobro
je da nismo još uvijek kolektivno poludili.
Još uvijek ima zrnce razuma među nama.
Sjetih se vica kada su
Bosancima dali da kopaju tunel , da ga prave. Napraviše dva o istom trošku ,
jer su se negdje na pola puta mimoišli , ovi s jedne i oni sa druge strane.
Današnjem svijetu treba malo više tih Bosanaca koji zalutaju, traže , ispituju,
kopaju. Ne predaju se. Ne drže se kruto skica i planova, nego onako po osjećaju
nekom unutarnjem, rade, bore se, kopaju... Isuviše je danas u svijetu planova.
Sve se planira. Sutra ujutro ću ustati u osam sati, popiti kafu nakon onog
jutarnjeg rituala u kupatilu. Pa ću onda da ...
Sve u minutu programirano. Joj zaboli me glava od svih tih planova,
mojih ličnih a i kolektivnih. Ja sam neplanski došao na svijet, sasvim
spontano. To mi je zapisano u genima, pa zašto onda da živim planski.
Ako je ko planirao moj dolazak , to je onaj Svevišnji i jedino je njegov plan, realan , moguć i
ostvariv. Sve ostalo smo samo umislili da možemo, da hoćemo ili da moramo.
Mi smo skrenuli već odavno
sa tog jedino mogućeg plana, zavaravamo sebe a i one oko nas da znamo šta i
kako nam je činiti. Mi apsolutno ništa ne znamo. Mi ne znamo ni da li ćemo se
sutra probudti. Toliko taj naš plan doseže. Planiramo da se popenjemo na Mont
Everest a nismo sigurni da li nas ujutro čeka novi dan. Mi trčimo u budućnost a
nismo prisutni u sadašnjosti, jedinom mogućem mjestu gdje možemo biti. Ili smo
posegnuli za prošlošću jer nam sadašnjost izgleda siva , tmurna, apatična.
Kako sebe pronaći u svijetu koji se gubi. Kako se otrgnuti od
apatije, te ogromne težine koja nam je na leđima pa ne možemo da odahnemo, nego
jurimo , jurimo, pričajući o slobodi. Zar je sloboda jurnjava, trčanje...
Sloboda je mir, ljudske duše , kada duša zna da je plan samo jedan, jedini
moguć i da sva naša jurnjava, povinovanje onom štapu koji nas tjera s jednog
kraja livade na drugi je samo iluzija.
Držati se dalje od tunela, i onog stvarnog ali još više od onog u
koji naše misli upadaju, navođene vanjskim uticajima, koji , ako ćemo iskreno
govoriti, veoma mali uticaj imaju na nas, na naše duše.
Ostati vani, biti svoj , ma kako teško to bilo je smisao koji ljubav
unosi u naš život, spašavajući nas od tog osjećaja apatije koji svakim danom
osvaja ovaj svijet. Jer biti svjestan tog velikog plana je najbolji lijek
protiv apatije, protiv svih iluzija kojima smo opsjednuti svakodnevnim posmatranjem svijeta u kojem živimo.