Caffe S.O.S.

   Postoje tako neka mjesta , ulice , pa i citavi kvartovi grada koji imaju neku posebnu energiju , nesvakidasnji polozaj i nesto privlacno u sebi. Ostanu tako negdje sakriveni u nama pa se na neciji mig pojave i budu tu oko nas. Svijetli i suncani, ili ponekad, onako kao u vecernje sate, prekriveni mrakom a puni neke iskricave energije. Ostanu u sjecanju kao sto nam ostane lik neke simpatije ili ljubavi, uvijek nasmijani i lijepi kakve ih pamtimo. Takav je, u mom sjecanju , ostao jedan dio grada Sarajeva. Nalazi se na padini okrenutoj prema zapadu i zauzima prostor izmedju ulica koje prave jedan reklo bi se kvadratno-trapezoidni oblik. Oprostit cete mi sto cu koristiti imena ulica iz ne tako davnog vremena. Taj dio grada je bio sa donje strane ogranicen ulicom Kralja Tomislava a sa gornje Nemanjinom da bi negdje pocinjao Sutjeskom a mozda cak i ulicom Mladena Stojanovica , dole nize prema gradu.Zavrsavao se na drugoj strani tamo gdje su se zavrsavale Skerliceva i ulica Jug Bogdana, znaci u ulici Matije Gubca. Na skoro samom vrhu ulice Matije Gubca se nalazio  i jos uvijek nalazi Caffe S.O.S. Otvoren je te davne osamdeset prve godine, decembra mjeseca….

 A otvorio ga je kao sto vecina zna, Mustafa Sosic. U to vrijeme, u tom dijelu grada a i sire, to je bio jedan od rijetkih kafica u tom stilu. Prepoznatljiv je bio, mozda i po tome sto je pri opremanju sanka i enterijera uopste, bio prvi put upotrijebljen mesing kao glavni dekoracijski materijal, pocev od okvira ugradjenih lampi iznad sanka izradjenog u drvetu, pa do svih ograda, prelaza i ivica unutar samog objekta. Prostor unutra uopste nije velik ali je specifican po tome sto je recimo, u zimskim mjesecima unutra znalo da bude tako puno ljudi da se jednostavno uvijek trazilo mjesto vise. Kad je vec ponestajalo mjesta i odzada u separeu ili u hodniku oko toaleta onda je i gazda koji je stajao unutar sanka na onoj strani prema prozoru znao da kao pravi domacin napravi jos koje mjesto za one oko njega povlaceci se jos dublje u sank.Postoji mnogo neispricanih epizoda iz dugogodisnjeg perioda od otvaranja tog kafica, vjerovatno se jos mnoge pricaju kao nekad ,usmeno medju rajom,  pa eto za ovu priliku rekoh da i ja ispricam jednu epizodu ciji sam sudionik bio licno.  

      Negdje u  junu 89 sam sjedio sa djevojkom dole na platou Skenderije u bastama koje su tog ljeta pocele da nicu po cijelom gradu. U neko doba se pojavio Stana koji je radio kao konobar u Casperu, gore na brdu ispod gradjevine. Tako kroz pricu mi rece da je on sa jos dvojicom konobara , Labudom i Kekom presao da radi kod Mustafe u SOS. Kaze navrati, dobro je. Mustafa je renovirao, sredio pravo i unutra a i otvorio bastu vani na ulici. Super je, svidjet ce ti se. I stvarno nakon odmora u julu pojavim se jedno vece u augustu gore u SOS-u. Pored pomenute trojice konobara gore su jos radili Dino, za sankom koji je vec odavno tu bio i Samir koji je radio kao konobar i koga sam sreo prvi put to ljeto.

Bilo je nesto u zraku kad udjete ljeti navece u SOS. Neka energija , gdje vam se dusa jednostavno raduje i zbog ambijenta a i zbog ljudi koje sretnete tu i onih koje znate ali i onih koje prvi put tu vidite. Cini mi se ,kad sad pogledam unazad, da sam na tom mjestu u periodu od sedam dana znao da upoznam vise ljudi nego sto sad upoznam za godinu dana. Takav je promet bio. I ljudi su vecinom bili nasmijani, veseli i uvijek spremni na salu. Narocito ova petorka konobara koju sam pomenuo. Ako je Dusan Ivkovic imao tada najbolju kosarkasku petorku u svijetu amaterske kosarke onda je sigurno , Mustafa imao najbolju petorku konobara u gradu . Neka mi ostali konobari grada oproste na mojoj smjeloj a i subjektivnoj izjavi ali recimo ako dodjete ujutro na espreso uvijek je taj espreso bio zacinjen ili nekom cokoladicom, dobrim vicem ili salom na neciji racun. A cesto ste mogli da popijete kafu a i da ne znate ko je platio kafu to jutro. Ili ste mogli ovakvu narudzbu da cujete , jedan dupli espreso i casu vode , molim da bude 10 celzijusa temperatura vode u casi. Jednom rijecju, svi su bili sretni i zadovoljni , i gosti i gazda kafica i konobari.

Ja sam navece imao obicaj da dodjem negdje oko osam –devet , malo prije svojih prijatelja, da na miru popijem kafu , da popricam sa Labudom ili Kekom za sankom ili Dinom i Stanom.Labud je imao jedan obicaj da kad popijem kafu, onako nonsalantno stavi praznu casu ispred mene, ubaci dvije kocke leda  i naspe stok ili viski. To je  uvijek bilo na njegov racun. Onda bi me samo pogledao i precutno bi nazdravili jedan drugom i vece bi tako teklo dok se ne bi pojavio neko od mojih prijatelja.Nekad je bio takav zrak unutra i vani u basti i na ulici da nije uopste bilo potrebno da se konzumira bilo kakav alkohol jer smo necim tako sami od sebe bili opijeni.

Medjutim jedno vece uz Kekinu pomoc, smo malo vise potegli. Stajali smo za sankom, bilo je vece drustvo. Negdje oko jedanaest sati dodje mi da idem u toalet. A toalet je bio univerzalan, i za muskarce i za zene jer je postojala samo jedna kabina koja se zatvarala drvenim siber vratima. Te jeseni Mustafa je odlucio da promijeni ili popravi bravu na tim vratima tako da sa unutrasnje strane , u toku popravke istih, kad udjete u kabinu nije bilo nikakve rucke kojom bi ste mogli otvoriti vrata iznutra ako su zakljucana. Kako sam vec bio pripit, otvorio sam glavna vrata toaleta  upalio svjetlo i iz tog prednjeg dijela toaleta koji je bio podijeljen od kabine visokim zidom usao u kabinu. Vrata sam malo jace potegao i samo se culo kako je brava skljocnula. Ostadoh zakljucan unutra, Obavih sto sam trebao obaviti i sad gledam sta da radim. Mogu da cekam da dodje neko i onako kroz vrata da objasnim sta se desilo. Problem je sto mogu i djevojke da se pojave pa onda vriska , frka i trka. Taj pregradni zid izmedju WC-a i dijela sa ogledalom i lavaboom je bio mozda visok oko dva i pol metra ali nije stizao do plafona, vec je bio jedan otvor izmedju plafona i vrha zida od nekih pola metra. Vidim ja nikom se ne ide u WC, kazem onako pripit ma idem preskociti zid pa sta bude. I stvarno popnem se gore na zid, osluskujem da neko nije blizu da ne udje kada se budem prebacivao na drugu stranu. Nema nikakvog znaka da bi neko mogao da udje i ja se prebacim dole i stanem ispred ogledala. Pogledam se, ona kozna jakna malo bijela od kreca. Otresem krec sa jakne , operem ruke i otkljucah vrata koja sam zamandalio prilikom ulaska. Pogledah se jos jednom u ogledalo , nikakvih tragova od preskakanja preko zida , ugasih svjetlo i vratih se za sank. Rekoh Rusu sta mi se desilo a on da pukne od smijeha. Pita ga jos Keka sto se smije, kaze Rus, znas sta  mu se desilo, pokazujuci na mene, u WC-u. Kaze Keka , garant je preskakao zid sto ce reci  da je jos neko prije mene preskakao samo eto ne saznadosmo ko jer se Keka vec okrenuo svom poslu za sankom.

To vece se vjerovatno zavrsilo , negdje oko dva ujutro kad je padao fajront.

Vjerovatno da je skoro svako vece te 89 pa narednih  nekoliko godina bilo situacija medju gostima ili zaposlenim u kaficu koje bi se mogle ispricati kao ova koju sam u kratkim crtama naveo.Zbog toga je vrijedilo doci u SOS i osjetiti te vibracije koje uljepsavaju i daju radost ljudima oko nas.

I sad kad pozelim da vidim neka draga lica vratim se u mislima  ispred SOS-a , u neko zimsko vrijeme, stavim ruku na zamagljen prozor, mahnem Stani da mi pristavi jednu duplu i gledam unutra i vidim lica koje sam tako cesto vidjao u svojoj mladosti. Dine i Samira vec odavno nema. Labud je, cini mi se, u Sloveniji Stana, je otvorio vinariju dole u gradu a Keka  drzi sad poznati Caffe Rajvosa. Ostao je Mustafa da se nosi gore na brdu sa vjetrovima i olujama kao sto se nekad nosio u mladosti sa vjetrovima na moru.

Neka ovo bude moja cestitka za rodjendan covjeku koji nam je uljepsao u mnogo cemu mladost u voljenom gradu, tim cinom otvaranja kultnog mjesta tih osamdesetih godina proslog vijeka.