Energija

   Energija oko mene je malo , rekao bih , kontaminirana, pa sam se nasao u nekoj svojoj bolesnoj verziji. Kao da me neka gripa uhvatila zadnjih dana pa se pokusavam ocistiti na sebi svojstven nacin. Osmijehom. I to kad se ono najgore osjecam. U pola noci kad se probudim , ne znajuci da li sanjam ili sam budan. U nekim kosmarnim snovima gdje sanjam puno poznatih ljudi , dodje mi da vrisnem , da iskocim iz svoje koze. Ko zna mozda mi to i uspijeva a onda se ujutro nanovo vratim u svoje tijelo, pa bolujem vec ne znam koji dan. Postoji jedan veliki razlog zbog te moje groznice, ali moram u sebi ostati miran i pribran kako bih bio spreman na ono sto dolazi. Opet osmijeh lebdi preko usana iako mi u glavi nije bas najbistrije.

  Bolest je u svakom slucaju dobra, cisti dusu , smiruje strasti, gasi energiju tamo gdje se energija rasipa , i usmjerava nas na pravi put. Zato mi  na neki nacin prija ovaj talas gripe sto me zakacio, iako je tesko cijeli dan se nositi sa njom. Najlakse bi bilo kada bi se taj talas prespavao ali onda bi dusa jos vise patila. Ovako se ja patim trazeci taj nacin da dusa skine one okove koji joj ne daju naprijed. Jer tijelo ce da ide dokle ide ali dusa je na tom putu koji ko zna koliko traje. 

Oni sto misle vise o tijelu ce reci kako lupam gluposti sto ja i ne zelim da osporavam. Za nekoga stvarno izgledaju mozda kao gluposti. A cak i oni koji se slazu sa mojim razmisljanjem, ni njih ne mogu da osporavam. Kad malo bolje pogledam na svijet oko sebe, ne vidim nista sto bih mogao ili trebao osporavati. Svijet je takav kakav je vec , na meni je da ga takvog prihvatim. Uz neizbjezan osmijeh koji je ipak u ovom trenutku, ali I u bilo kom drugom , iskren i najbitniji i koji otkriva smisao cak i u onome gdje smisla na prvi pogled nema…

  Zasto pominjem osmijeh, tako uporno, pogotovo u situacijama koje nas dovode do granice izdrzljivosti, kada gubimo vjeru i nadu da je ono sto cinimo pravi put, kada nas bolest stigne, nesreca neka… Osmijeh je najveca zastitta koju sebi mozete pruziti , I to najcesce kada nikakvih drugih aduta u rukavu vise nemate. Probajte , sa osmijehom . On je znak da je Vasa dusa spremna za novi korak naprijed, za novu stepenicu , za novu promjenu bez koje ili tonemo ili propadamo , u krajnjoj liniji nestajemo iz ovog zivota.

Vas osmijeh nije signal nikome u vasoj okolini , ne to je mnogo jaci signal koji doseze mnogo dalje od onog mjesta gdje se nalazite. Taj osmijeh stize na pravu adresu i on je jedini spas. Mozete pokusati i sa drugom varijantom,. da se ljutite na svijet oko sebe, na sudbinu, na situacije, na bolest , na nesrecu… Ali nista od toga vam nece dati osjecaj olaksanja , radosti postojanja kao sto to osmijeh moze da vam priusti. Onaj osmijeh koji nista ne trazi zauzvrat nego je tu da pokaze da ste zivi bez obzira na sve okolnosti oko vas.

Neko bi rekao, to je umijece zivljenja a ja bih rekao , to je samo jedan nacin da se putuje kroz zivot …Postoje i mnogi drugi a svakome od nas je dato da biramo svoj...

O ispitima

   Treca smo godina fakulteta. Rus je moj kolega, na istom smo smjeru. On je tip koji moze povuci za petoricu, za razliku od mene koji vrijeme provodi ispijajuci kafe po okolnim kafanama, druzeci se sa raznoraznim tipovima, znajuci da ce jednog dana svi ti likovi biti inspiracija za nesto sto se ne uci na fakultetu…

Priblizavao se ispit iz geodezije. Rus je spremao ispit i onako u pauzama me je nagovarao da izadjem na ispit , jer je ispit stvarno lagan i da ce mi on dati da prepisem rad od njega. Nekako me je ubijedio, valjda taj dan nisam imao nista pametnije da radim pa sam se pojavio na ispitu. Rus je sjedio pored mene, samo je jedna prazna klupa bila izmedju nas.

Dobili smo pitanja i Rus je poceo da pise svoj rad. Ja sam promatrao po ucionici, gledao druge studente kako prepisuju, koji im je sistem. Onda mi je dosadilo  pa sam poceo da gledam kroz prozor, vani je bio prelijep proljetni dan. A Rus pise li pise.

U jednom trenutku kada je ispisao cijeli list papira , onako u zurbi , on gurnu list sa strane a kako je klupa bila glatka onaj list prokliza do klupe izmedju nas. Ja cim sam vidio onaj ispisani list na dohvat ruke, zgrabih ga u sekundi i stavih ispod svog lista papira. Poceh da prepisujem a posto su na tom listu bila i pitanja bez kojih je Rus nepaznjom ostao, on poce da me moli da mu vratim papir. Govorim mu kako cu mu vratiti dok prepisem ono sto je napisao. On pocinje da mi prijeti, zapjenio. Govori mi jesam normalan, a mene smijeh uhvatio i prepisujem uveliko. On samo sto ne ustane od klupe ali ne smije. Mene smijeh ne popusta. I prepisem ta tri pitanja od pet i vratim mu papir. On zavrsi dva preostala zadatka i nekako ne nadjosmo vremena da mi doturi papir ili je onako jos pomalo ljut sto sam ga na prepad uhvatio jednostavno odlucio da ne rizikuje previse vec mi samo objasni kako da uradim ostala dva pitanja. Normalno, laik kakav sam bio, nisam bas shvatio sta mi govori. On polozi ispit a ja  ostavim taj ispit za neki drugi rok.

Negdje u istom mjesecu smo polagali pismeni ispit iz Mehanike tla i stijena. O tom predmetu i kada sam ga polozio nisam imao predstavu o cemu se bas radi, sa sigurnoscu. A kada smo se pojavili , Rus i ja na ispitu , nisam znao ni sta polazem. Na pismenom ispitu dezurni asistent je bio moj imenjak. Covjek od nekih cetrdesetak godina, koji je dok je drzao vjezbe imao obicaj da drzi zapaljenu cigaretu u kutu usana i tako drzi predavanje. Normalno za takvog strastvenog pusaca, kakav je bio, bilo je sasvim normalno da studenti na ispitu mogu da puse cigarete. Moj imenjak nije bio strog, obicno je pustao studente na ispitu da se pomazu svim mogucim sredstvima kako bi polozili ispit znajuci da ce ipak svoje znanje morati da predoce na usmenom ispitu kod profesora Saraca. Taj dan kada smo Rus i ja sjeli jedan pored drugog na ispitu , asistent nije bio bas dobre volje. Da li ga je nesto van fakulteta i posla dovelo u neko razdrazljivo stanje, ne znam. Uglavnom kada je poceo ispit, i kada su studenti poceli otvoreno da prepisuju , mijenjaju papire on je kao grom iz vedra neba poceo da uzima radove studenata koji prepisuju i da ih izbacuje sa ispita. Mi smo se nasli u cudu, nismo znali sta da radimo. Nesto smo nas dvojica uspjeli da prepisemo , medjutim dosli smo do pitanja koje ne znamo.Pitam Rusa sta da radimo a on slijeze ramenima. Ne zna. Nemamo nikakvu ideju kako da to zadnje pitanje uradimo a da prepisemo ne mozemo jer je asistent tu negdje oko nas. Dok je asistent prolazio pored nas Rus ga upita , malo snishodljivo , ne bi li kako omeksao ljutog asistenta:

“Profesore, da li mozete da mi pomognete oko ovog pitanja?”

Asistent dolazi ispred njega , stoji i promatra ga sa cigaretom u ustima. Ja ih gledam sa strane i vidim da nece to na dobro izaci. Kaze asistent:

”Pa znas li ti to pitanje?”

“Pa znam ali mi treba mala pomoc?” opet Rus onako pokunjeno odgovara.

“Znas ili ne znas?” pita asistent ponovo.

“Pa ne znam.” snebiva se moj drug.

“E kad ne znas, daj ovamo taj svoj rad!” rece asistent i uze mu papire.

Rus se nadje u cudu a asistent mu samo pokaza rukom prema vratima. Moj drug uze stvari i izadje pokisao ko mis. Asistent pogleda uokolo i ugleda mene kako posmatram tu sitauciju. 

”A ti?” rece

A ja brze bolje izvadih cigaretu iz kutije i rekoh:

”Profesore, treba mi upaljac ako imate, da zapalim cigaretu.”

On se trgnu za dzep kao sto se revolverasi trzaju za pistolj, izvadi upaljac, kresnu ga i onako me ispod oka pogleda. Ja zapalih cigaretu i samo kratko dodah:

”Hvala!”

On se okrenu i ode na drugi kraj ucionice. Do kraja ispita je valjda ispunio kvotu studenata koje je trebalo izbaciti sa ispita tako da sam negdje pred kraj ispita dovrsio svoj rad prepisujuci odgovor na to zadnje pitanje.  Ovaj put sam ipak imao vise srece od svog druga tako da polozih ispit o kojem nisam bas nista znao. A da iskren budem i dan danas kada se postavi pitanje stabilnosti kosina ili pravljenje podzida ja to ostavljam onim rijetkim koji znaju tu materiju. A takvih je , moram priznati, veoma malo.