Iskljucivost

    Moram priznati da mi je Milos Crnjanski oduvijek bio drag pisac. Nekako malo po strani, jer su se uvijek koplja lomila oko Andrica i Krleze. Crnjanski je imao veoma dobru moc zapazanja, vidio je i ono sto je nekima ispred nosa stajalo pa nisu vidjeli. Imao je i jednu dozu humora koja je ponekad bila veoma tesko prepoznatljiva. U jednom svom romanu, ili pripovjetki, sad se vise i ne sjecam, dok je pripovjedao o svojoj sluzbi u Rimu sreo je neku Bugarku na nekom prijemu ili nekoj veceri. Sada cu ja malkice da parafraziram taj dijalog sto se vodio te veceri. Nas pisac je kao uzgred pomenuo, naravno prethodno dobro karakterno ocijenivsi svoju sagovornicu, kako su zene iskljucive.Ona je na to bez razmisljanja, odgovorila : “Ja nisam!”

 Svaki komentar je suvisan, zar ne.

  Postali smo iskljucivi. Kao i ona Bugarka , tamo tridesetih godina, proslog vijeka. Stari iskljucuju mlade, mladi iskljucuju stare. Generalno govoreci, Muskarci iskljucuju zene, a one isto tako iskljucuju muskarce. Jedna nacija iskljucuje drugu i sav taj komicni rasplet dogadjaja traje vec dugo vremena. S tim sto se u zadnje vrijeme zahuktava kao malo kad do sada. Niko nikome ne daje pravo prvenstva, i kad neko to bas i ucini , kazu da nije normalan, da je blesav a ponekad i lud.

Ja recimo dok vozim , uvijek dajem prvenstvo drugima oko sebe, jer znam da mi nista nece pobjeci zbog jednog blagonaklonog ustupka u saobracaju. Jednom sam , dok sam vozio , stajao na semaforu. Pored mene je stajao neki kabriolet, covjek u njemu mojih godina. Crveno svjetlo. Meni se zuri jer mi se ide tamo gdje i car ide pjesice. Cekam zeleno svjetlo da se upali. Startam auto na zeleno kao da je utrka formule 1. Jos dva kilometra do kuce. I ovaj moj vrsnjak vidjevsi kako sam krenuo brzo, stisnu gas i poce da se trka sa mnom. Pogledam ga, mislim se , idiote , ide mi se u WC a nisam tu da bih se sa tobom utrkivao i dokazivao da li sam bolji, brzi ili sposobniji od tebe. Ali ne vrijedi, Razgoropadio se ovaj u kabrioletu, ko da od te nase brzine zavisi sudbina planete. Ne znam , ko je koga na kraju ostavio. Stigao sam na vrijeme kuci.

 Vozim se na biciklu, dole pored rijeke koja je prirodna granica izmedju Detroita i Windsora. Na kraju biciklisticke staze, tamo gdje most prelazi sa jedne na drugu strane rijeke, je mjesto gdje su divlje guske napravile svoje prebivaliste.  Na proljece se tu izlegu mlade guske. U rijeci dole ispod se u koloni uce plivati. Jos su nezgrapne, nesvjesne svijeta oko njih. Roditelji ih paze, usmjeravaju. I stite od nasrtljivaca.

Stizem na biciklu do jedne ovece grupe divljih gusaka koje prelaze stazu. Stanem, sidjem sa bicikla i cekam da one predju preko. Iza mene se pojavljuje tip na biciklu, sa kacigom , punom ratnom opremom , potrebnom za biciklo. On i ne usporava svoju voznju. Ocekuje da se guske, njemu kao ne znam po cijem mjerilu, visem bicu sklone. A guske kao guske, cak i ne obracaju paznju, na naseg kamikazu. On napokon  shvata da nece moci da prodje tako kako je naumio. Koci, jos uvijek ne namjeravajuci da stane , ocekujuci da ce se nekim cudom guske ukloniti sa staze. No one su u svom svijetu, nije im bas jasna ta brzina kojom kamikaza stize , niti namjeravaju da se sklone. Napokon , nas junak ulazi medju guske, primoran je da stane. Samo sto se nije sapleo i polomio tu pred mojim ocima i na ocigled nezainteresovanih gusaka. Srecom nema zrtava. Guske mirne, polako silaze dole u rijeku , a nas glavni lik , dahce, ljuti se i da moze sve bi te guske rastjerao. Sreca je  pa ne moze. Mora da ceka…

Sta je to , u ljudskome bicu , sto mu govori, da je on prvi , gore kod Boga. Da su svi ostali , drugi, nebitni i u svakom trenu jednu stepenicu nize od tog naseg, prvog do Boga, junaka.  Nesto jeste. Nesto sto nije vidljivo ljudskome oku. Nesto sto nije opipljivo ali je itekako prisutno tu oko nas. Koliko li samo tih prvih, bitnih, bitnijih od obicnih smrtnika sjedi gore kod Boga , skacuci, placuci, moleci za paznju, za ljubav, za prepoznavanje te njihove osobenosti. Kako se meni cini, izgleda da su i samom Bogu dosadili ti nasrtljivci koji bez pardona, guraju samo naprijed, pazeci da je jedino njihovo dupe na sigurnom , toplom a za druge ko jos mari. Takvo je nekakvo stanje u danasnjem svijetu. A sve zbog one iskljucivosti, koju eto ona Bugarka , jos davno, nije priznala kao svoju.

Iskljucivost je osobina ljudi sa nedostatkom empatije za druge, za svijet oko njih , sa velikom dozom preuvelicane sopstvene vrijednosti. Da li je to sve isfabrikovano , da li je to test za svakog od nas, test na kojem treba pokazati kakvi smo u sustini. Vjerovatno da jeste. Oni koji fabrikuju i igraju se sa nasim osjecanjima samo rade svoj posao. Mi mozemo odluciti da li cemo biti iskljucivi ili cemo sa paznjom saslusati drugu stranu, Normalno treba uvijek razluciti da li druga strana ima argumentovane razloge ili su ti razlozi posljedica kojekakvih fantazija. A naravno, i fantazije se fabrikuju, jer neko nas veoma dobro poznaje i zna kako cemo reagovati na ovo ili na ono. Zato sve to nekako izgleda sareno, mutno, neuhvatljivo i relativno. Jedina istina ili ono apsolutno je Bog, a od njega i da hocemo pobjeci ne mozemo. Njemu se vracamo i to je jedina izvjesnost u svim nasim neizvjesnim zivotima.