Jubilej

 

   Ovih dana slavim jednu obljetnicu.

 15. veljače 2017. godine sam započeo zvanično da objavljujem tekstove na ovom blogu. Počelo je stidljivo, onako sa izvjesnom dozom preispitivanja moje odluke da se javno pojavim sa svojim književnim izrazom. Pišući uvod na blogu namjerno sam stvarao osjećaj i prizvuk nesigurnosti kroz riječi koje su se pojavljivale. Ta taktika je dobra kada želite da osokolite ljude da kažu iskreno svoje mišljenje, onako na prvu , bez puno razmišljanja. Ako krenete sigurno i bez ikakvih dilema oni neodlučni ljudi se povuku i čekaju trenutak kada će led ispod vas početi da puca ili trenutak kada ćete sigurno zaplivati kroz vode kojim ste se uputili. Ako propadnete ispod leda onda oni pokažu svoje pravo lice, loše glumeći saosjećanje, a ako još uvijek plivate onda oni , sa dozom kiselosti u osmijehu,  pozdravljaju vaš put u nepoznato nikad načisto šta stvarno osjećaju. Međutim za razliku od neodlučnih moram priznati da postoje oni  koji su na taj uvod pozitivno reagovali i koji su bezrezervno dali podršku. Iako ja i ne tražim podršku ni u čemu što radim ili stvaram,  želim se zahvaliti, ovako javno,  ljudima koji su od prvog dana bili tu, iskreni i dobronamjerni. Moj književni izraz nije uslovljen nečijom uređivačkom ili izdavačkom politikom, niti bilo čijim stavom ili ograničenjima koje bi drugi nametnuli a ni raznim savjetima  ma sa koje strane dolazili. Na izvjestan način taj izraz je nepatvoren i to je moj vid slobode i igre koju sam uvijek nosio kroz život. Drago mi je ako među svim tim mislima, osjećanjima i iskustvima pretočenim u pisanu riječ bar jedna osoba nađe nešto sa čim rezonuje i što je asocira na neko njeno lično iskustvo. Tim je moj zadatak kao stvaraoca donekle ispunjen.

   Osam godina je dug vremenski period , to je približno skoro tri tisuće dana i buđenja ujutro,  koje dočekate živi , sretni i slobodni. To je otprilike malo manje od polovine od onih „7000 dana u Sibiru“  Karla Štajnera, provedenih po zatvorima, logorima i u izgnanstvu, i to u dalekom i hladnom Sibiru.  Šta sve čovjek - čovjeku nije u stanju da napravi zarad nekih „ideala“ ili bit će prije - svoje lične gluposti i koristoljublja. Veliko je pitanje koliko je onaj koji čini neljudske radnje stvarno čovjek a ne nešto drugo. Ali ne želim da vas plašim, tema ovog,  rekao bih svečanog,  teksta neće biti ni Sibir niti logori a najmanje neljudi koji se kamufliraju kao ljudi. O njima neki drugi put kada budem ozbiljno načinjao sasvim druge teme..

 Znači sad , od ovog reda, svečano i uz pjesmu. Koju pjesmu; pa onu dječiju, Nema zemlje Dembelije. Meni se čini da sam oduvijek sebe gledao kao glavnog junaka te pjesme koji je u vječnoj potrazi za tom nepoznatom destinacijom. Vjerovatno se pitate da li sam je našao – jedino što vam mogu reći sa sigurnošću u ovom trenutku jeste to,  da sam na dobrom putu. Jer ona definitivno postoji, zašto bi se uopšte pjesma pjevala o nekoj zemlji ako ona ne postoji mada stihovi pjesme navode na sasvim drugačiji zaključak. Trebate samo mašti i svojim snovima dati malo oduška i obrisi te zemlje će se pojaviti u vašim mislima, pa snovima a onda i na javi. A kada se pojave obrisi onda ni ono za čim tragate nije  isuviše  daleko. Na dohvat ruke je.

  Prva naznaka da će moj život biti jedna vječna potraga se ukazala  još kada sam imao četiri - pet godina. Naime, iza zgrade u kojoj smo živjeli, moji roditelji , brat i ja, počeo se praviti novi stambeni objekt i tada je cijeli prostor predviđen za igru djece pretvoren u gradilište. To i nije bilo tako loše kako na prvi pogled izgleda jer nestankom parka to mjesto je na svoj način postalo idealno mjesto za dječiju igru. Meni je sve to mirisalo na jednu Dembeliju u izgradnji. Čak i kada nisam bio u društvu svojih drugova iz komšiluka ja sam uporno provodio dane igrajući se ili u pijesku ili sa šljunkom. Sitna zrna pijeska su idealan materijal za dječiju maštu i nepresušan izvor svih dječijih inovacija. Onog dana kada su radnici na gradilištu počeli da pripremaju postavljanje bitumenske izolacije u građevinskoj jami meni je pažnju privukla crna tečna masa koju su oni rastopili u jednom ograđenom i nepropusnom prostoru. Nisam bio siguran kakva je to masa ali me je ona crna boja privlačila kao da je magnet iako bih rekao da je više podsjećala na samog đavla. Sačekao sam jedno kasno popodne kada su radnici otišli kućama i krišom da me niko ne vidi prišunjao prostoru gdje se nalazio rastopljen katran. Na sebi sam imao tirkizno plavu majicu na kojoj  se smiješilo lice Pinokia. Uzeo sam vrbov štap i počeo da ga zabadam u crnu tečnu smjesu i da crtam razne linije po površini.  Bilo je zabavno.  U jednom trenutku sam primjetio da je crna  masa ljepljiva i da se prihvaća bilo čega se dotakne. Ruke su mi već bile umrljane katranom koji se nije mogao obrisati a i svaki put kada bih potegao štap iz crne smjese poneka kapljica  bi pala po meni. Nakon izvjesnog vremena i moje naivne igre, lice Pinokia  nije se više smješilo jer je majica bila na par mjesta prekrivena crnim mrljama. Ni ja nisam bolje prošao , ruke i tijelo a posebno vrat su na nekoliko mjesta bili  meta tamnih ljepljivih fleka od katrana. Tek tad sam shvatio da se neću moći sam očistiti i uputio sam se  kući tražeći pomoć od majke. Njeno zaprepašćeno lice, kada me je ugledala na vratima stana, je sve govorilo. Više od bilo koje riječi, zabrinutosti i prijekora, koje mi je upućivala vodeći me u kupatilo. Skinula me i postavila u kadu. Počelo je temeljno pranje svim mogućim hemijskim sredstvima.  Miris sredstava za čišćenje još dugo nije izlazio iz mog nosa a majica sa Pinokiom je ostala da služi kao krpa za brisanje poda u hodniku ispred vrata stana. Podsjećala me na moj prvi samostalni korak u traganju kroz život.

   I nisam bio obeshrabren tim neuspjehom. Nastavio sam dalje ploveći na koncentričnim krugovima koji su se širili od mjesta u vodi gdje je bačeni kamen počeo da ih pravi tih ranih godina mog djetinjstva. I bilo je nebrojeno mnogo tih krugova koji su me doveli do ovog na šezdesetoj paraleli sjeverne geografske širine, u Stokholm. Možda je Dembelija na sasvom drugoj strani , možda iza one šezdesete paralele na jugu i još dalje ali ono što sam nanovo otkrio boraveći u Švedskoj je ljubav i moja privrženost prema prirodi. Boraveći svakodnevno u šumi, među drvećem, pticama i drugim životinjama čovjek postaje mirniji i usklađeniji. U tom svijetu ne postoje vijesti, ne postoje ratovi, glad, ubijanje, zavist, neljudska „inteligencija“. To je jedan sasvim drugi svijet. U njemu su i ljudi prijatniji , pozdravljaju se sa potpunim neznancima, razgovaraju, pomažu jedni drugima. Raduje me svakodnevni boravak u šumi gdje ostavljam hranu pticama i drugoj divljači a posebno onaj sutrašnji dan kada sa osjećajem zadovoljstva primjetim kako je sva hrana ostavljena prethodni dan nestala. Čak i smrt nije tako strašna kao što to izgleda u svim fabrikovanim vijestima širom svijeta. Prije nekoliko sedmica sam u šetnji kroz šumu naišao pored staze na ukočeno beživotno tijelo ptice. Bila je to ženka kosa. Tijelo malene ptice je ostalo zgrčeno sa ukočenim kandžama kao da želi da zagrli nekog. Stajao sam pored staze dvije-tri minute razmišljajući šta da uradim. Shvatio sam da uginulu pticu treba sakriti od drugih grabljivaca koji bi je u potrazi za hranom vjerovatno rastrgli. Sageo  sam se , uzeo ukočenu pticu koja je ispustila svoju malenu dušu. Sišao sam dole ispod staze , dublje u šumu, našao jedan bor sa puno mahovine okolo po tlu. Uzeo štap i otklonio mahovinu na jednom malenom parčetu zemlje, položio tijelo beživotne ptice i pokrio mahovinom. Ostavio štap zabijen pored u zemlji kao znak da sam je tu pokopao. Stao sam pored bora i malene humke i isplakao se onako iskreno iz grudi kao što to nisam odavno učinio. Oblaci koji su prekrili nebo to jutro su se razišli  i u trenu je  Sunce punim sjajem zasijalo. Kao da je malena duša ptice sa nekog svog novog prebivališta slala poruku da je na sigurnom mjestu i da nema razloga za tugu. Vraćajući se kući kroz šumu , penjući se na jednu malenu visoravan naišao sam na grupu djece sa vaspitačima iz obdaništa koje se nalazi nedaleko od te visoravni. Neki iz te grupe kada su me vidjeli kako se penjem stazom prema njima su mi potrčali u susret. Jedan dječak iz te grupe me upita , kako se zovem. Nisam bio siguran zašto im je to bitno, rekoh im svoje ime a oni svi mahnuše u znak pozdrava. Prolazio sam između njih i par vaspitača koji su pazili na njih. Djeca su bila radosna, igrajući se u snijegu koji je noć ranije prekrio visoravan. Jedan par , djevojčica i dječak su se na jednoj strmini spuštali na leđima dole nizbrdo. Bili su mokri od snijega ali veseli i zacakljenih očiju od neke samo djeci razumljive radosti. Možda ta Dembelija i nije neki geografski pojam, možda je to ono maleno mjesto u našim srcima gdje smo kao djeca znali da obitavamo a na koje smo vremenom zaboravili da postoji. Od tog dana svaki put kada prođem pored dvorišta obdaništa u prijepodnevnim satima ako me neko od djece primjeti , priđe ogradi i kaže , jednostavno, hej. A u meni zatitra neki unutarnji osmijeh , radostan zbog te iskrenosti i dobrote dječijih duša.

    Jer iskrenost nije ono što većina nas misli da je , da kažemo sve i svašta i opaučimo jezikom kako stignemo i umijemo pravdajući se kako smo jednostavno iskreni. Ne, to je neko vas koji to činite dobro nasamario kada vam je ukazao na to laprdanje kao iskrenost. To je samo mahanje jezikom kao metlom koja čisti pod. A iskrenost je sposobnost ljudske duše da se otvori pred vanjskim svijetom ukazujući na svoju ljepotu bez potrebe da bilo šta ili bilo koga u vanjskom svijetu vrijeđa, omalovažava i maltretira.

   A onda  se ti , tako niotkuda, sasvim nenadano  pojaviš, kao jedan san snova sa svojim koncentričnim krugovima i svojom nepatvorenom iskrenošću i u meni se radost pojavi a Sunce iznad još jače zablista i širi svoje zrake u prelijepom spektru boja.

 

 

Olovka i papir

     Nekada davno sam imao dar da kad nešto kažem , ma koliko to  zvučalo -  otkačeno i  nesuvislo, da se to i obistini. Nije da sam planirao šta da kažem ili da sam razmišljao o bilo čemu, a najmanje  o događajima  koji bi uslijedili. Ali nekim čudom ono što bih rekao, da ne kažem „lupio“  bi se na neobjašnjiv način ostvarivalo. Kažu da u svakom danu postoji jedna minuta ili trenutak kada ono što kažemo Bog čuje, iako se meni čini da postoji mnogo  više od jednog trenutka u danu kada se naše riječi čuju gore na nebu, i da zbog toga treba da budemo pažljivi sa riječima koje koristimo kada  govorimo. Obično dok izgovaram zadnji slog riječi neke misli koja nema baš prevelikog smisla, i dok se odvaja sa mojih usana poslednji ton, u mojoj glavi počinje da odzvanja eho izgovorenih riječi. Kao da mi sa neba stiže potvrda da je ono što sam izgovorio stiglo i da je kotač sudbine počeo da se okreće. U trenu osjetim da se riječi, koje su još prije par trenutaka bile na vrhu mog jezika, ne mogu više vratiti i da se nešto jednostavno otkačilo. Ostaje samo da se dočeka ono vrijeme koje je tim nepovratnim činom ušlo u rezonancu sa sadašnjim trenutkom. Nekad je potrebno par nedjelja , možda i mjeseci da bi se ono rečeno odigralo a za događaj koji slijedi je trebalo čak dvije godine pa čak i više zavisno od toga šta se pretpostavi kao kraj ukupnih dešavanja.

  Proljeće 1990. April mjesec, rano popodne. Sjedimo, apsolventi konstruktivnog smjera,  na zajedničkim vježbama iz dva predmeta, Betonskih mostova i Prednapregnutog betona. Najradije bi bili negdje drugo ali obaveze nas drže tu u učionici br. 102, građevinskog fakulteta. Rus sjedi do mene u zadnjoj klupi . On prati vježbe koje zajedno drže asistentica Gordana i asistent Tanović. Vrijedno sve zapisuje dok moj pogled čežnjivo gleda kroz okna prozora okrenutih prema jugu. Srce bi najradije da iskoči vani i da se raduje početku obećavajućeg proljeća u nekom parku gdje drveće tek počinje da lista. Gledam Rusa kako vrijedno prati šta se dešava u učionici i kako svaku riječ asistenata hvata kao kakav golman fudbalsku loptu. Ja pored njega podsjećam više na stativu gola nego na studenta četvrte godine. Poneka riječ i dođe do mene ali se kao i svaka lopta odbije od stative i završi ko zna gdje. Napokon dolazi dugo očekivana pauza. Vadim cigarete , nudim Rusa , on odbija. Premišljam se da li da izađem u hodnik da zapalim cigaretu.  U prvoj klupi sjedi jedan naš kolega, zapravo on uvijek na svim predavanjima i vježbama sjedi u prvoj klupi. Uvijek je tu da priupita neko pitanje profesora ili asistenta, pa onda još jedno podpitanje i tako u nedogled. I sada na pauzi raspreda priču sa asistentima a Rus  primjetivši to reče:

 „ De, daj mi onu kutiju cigara!“

 „Šta će ti?“ odgovaram i stavljam tvrdu pakovanje marlbora na klupu ispred nas. On otvara kutiju, vadi dvije-tri preostale cigarete i daje mi. Meni još uvijek ništa nije jasno , samo uzimam cigarete i stavljam ih u džep košulje. On zgužva onu kutiju, stisnu je  kao grudvu, malo se odiže od stolice i punim zamahom nacilja našeg kolegu u prvoj klupi. Ona kutija proleti ko tane kroz učionicu i ne pogodi svoj cilj nego skliznu po glatkoj površini klupe i pogodi asistenta Tanovića u ruku. On podiže mirno kutiju što ga je pogodila , malo začuđeno pogleda u našem pravcu, gdje nas dvojica uzdignutih ruku i sa riječima izvinjenja, u polustojećem stavu, izgledamo kao neki zgubidani.   Asistent se nasmija i diskretno obrati Gordani, asistentici, pitajući je , kako se zove onaj dole iz tvoje grupe. Ona mu reče moje ime a on me oslovi prezimenom, nekim polušaljivim tonom kao da sam ja glavni krivac  za sve ono što se desilo.

 „ Kolega, vi ćete malo teže položiti ovaj ispit kada za to dođe vrijeme.“

A ja bez imalo razmišljanja, kao da smo na sceni pozorišta glasno izgovorih repliku:

„ Profesore, ma ja ionako nisam planirao polagati Mostove u Sarajevu.“

On i asistentica se samo nasmijaše mojim riječima kao nekoj dobroj šali i nastaviše razgovor kao da se ništa nije desilo a meni u glavi zazvoniše sopstvene riječi. Nije mi bilo baš jasno šta to slutim ali sam bio siguran da je grudva snijega počela da se kotrlja nizbrdo i da prijeti da pređe u lavinu. Tek nakon dvije godine,  aprila 1992. kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini , shvatio sam šta sam to naslutio. Bilo je više nego očigledno. Na radnom stolu u mojoj sobi ostale su dvije knjige, Prednapregnuti beton i skripta Betonski mostovi zagrebačkog profesora Krune Tonkovića. Napustio sam Sarajevo aprila devedesetdruge sa dva nepoložena ispita koja su me dijelila od diplomskog rada.  Položio sam ih tek par godina kasnije , u Skopju, gdje sam i diplomirao.

  Primjetio sam tokom godina da obrazac po kojem se događaji odvijaju a koje sam na izvjestan način „prorekao“ ide uvijek po ustaljenoj formuli. Što je misao koju sam izgovorio u određenom trenutku  veća „glupost“ i bez ikakvog očiglednog smisla to su šanse da se ona materijalizira u budućnosti veće. Sada opet upadam u zamku kada vi , čitaoci , mislite kako ja pokušavam dati neozbiljan ton svojim riječima i onom što pišem a ustvari situacija i okolnosti izgledaju isuviše ozbiljne da bih pravio od svega šalu. Recimo u prošlom tekstu pod nazivom „Sreća“ naveo sam neke činjenice koje me bacaju u razmišljanje o snazi riječi koje koristim. Naime djelić onoga što je napisano u tom tekstu tjera me da preispitam olako izrečenu činjenicu  i da samog sebe demantujem. U tekstu sam , uzgred pomenuo , kako bilješke bilo koje vrste ne vodim još od prve godine fakulteta.  I to je tačno - bilo do trenutka dok taj tekst nije napisan i objavljen. Tog dana kada je tekst objavljen, ja sam bio primoran da počnem da vodim bilješke u jednoj bilježnici.   Sada je već taj broj bilježnica došao do broja tri i moram priznati da nisam imao izbora nego da se prihvatim olovke i papira. Ne bih dublje elaborirao razloge koji su doveli do toga da počnem voditi bilješke ali ono što me baca u razmišljanje je to da pored dara sa lupetanjem „gluposti“ , dobio sam još jedan dar, a to je da i moja pisana riječ dobija novu dimenziju i dinamiku gdje sve postaje povezano u jedan veliki mozaik. Izvlačenje bilo kog segmenta iz te slike mozaika primorava me da pravim ustupke i da kao sad , samog sebe moram da osporavam ili demantujem. U navedenom tekstu postoji i post scriptum u kojem sam pokušao da ukrasim tekst kao sa višnjom na Havana torti. Možda mi je to i uspjelo , sa polušaljivim savjetom o iskušavanju sreće ali ono što sam predosjećao stavljajući tačku na taj tekst se pokazalo istinitim. Nije da sam iskušavao svoju sreću ali sam od objavljivanja teksta tri puta stao na led. Prvi put sam nagazio na led ispod snijega i osjetio da gubim tlo pod nogama. Samo sam se pustio i sjeo na debeli sloj snijega. Slično mi se desilo na jednoj strmini gdje sam nagazivši na led samo sjeo u snijeg ispod sebe. Razlog prepuštanju i slobodnom padu je bio što sam u lijevoj ruci držao kameru dok je desna bila spremna da ublaži taj pad. Srećom prošao sam bez ikakvih posljedica. No znajući da sve što krene naopako mora da se zaokruži brojem tri ja sam svaki dan u šetnji kroz šumu očekivao taj treći susret sa ledom na stazi. I desilo se onda kada se snijeg već otopio, hodao sam preko jedne stijene koja je preko noći bila prekrivena slojem mraza koji je ujutro bio veoma klizav. Krenuo sam ovaj put odlijepivši se od tla sa obje noge ali sam se ,srećom,  dočekao sa oba stopala  na busenju trave metar-dva od te klizave stijene.

  Očigledno je da neke teze , neumoljivo izrečene, traže svoje anti-teze, da parafraziram Hermana Hesea u djelu „Igra staklenih perli“, koje uzgred rečeno nikad nisam pročitao. Moje vođenje-nevođenje bilješki je očigledan primjer te dualnosti. A „Igru staklenih perli“ sam bezbroj puta započinjao da čitam. Završavao bih čitanje negdje na dvadesetoj strani i dalje jednostavno nisam mogao.  Nešto me je jednostavno fizički guralo od tog djela iako mi je knjiga bila uvijek dostupna. Kao da je neka magija bačena na tu knjigu pa je ja nisam smio niti htio uzimati u ruke. Nadam se da moje pisanje nema  mističnu notu i da prikazuje svijet u nekom novom svjetlu u svom njegovom jedinstvu. Ovo savremeno vrijeme nas upućuje više nego ikada do sada da budemo pažljivi sa riječima koje koristimo u razgovoru ali i sa onim koje čitamo, kao i na riječi sa našim pečatom i potpisom koje negdje stavljamo a prije svega sa čistim mislima koje su neophodne da bi srce koje nas vodi kroz život ostalo čisto bez obzira na sve okolnosti koje su se obrušile na nas.

Oklagija

   Otkrit ću vam jednu tajnu. Možda i više od jedne. Ali evo sad mi je na pameti samo jedna.

  Ponekad me pitaju gdje nađem inspiraciju za pisanje. Da li potegnem koju čašicu; jednu , dvije ili više da bih ušao u raspoloženje  za pisanje, kao što poneki umjetnici čine kada hvataju zalet u novu pustolovinu, dramu ili predstavu. Morat ću vas razočarati, dakle – ne potegnem „koju“ da bih našao inspiraciju. Ona na neki čudesan način pronađe mene. No da bi  našla put do mene,  moraju se steći izvjesni preduslovi. A njih je malo više. I kada se svaki od njih štrihira , kao odrađen, onda inspiracija jednostavno doleti.

  Na tom putu navođenja inspiracije prvu alatku ili bolje reći aparat koji koristim je pegla. Da, da. Dobro ste pročitali – pegla. Taj magični instrument je ,po meni, izuzetan navigacijski sistem za privlačenje inspiracije. Primjetio sam da kada s nekim u razgovoru pomenem peglanje i to kako sav oprani veš jednostavno ispeglam, kao što su naše majke prije radile, moji sagovornici se nađu u čudu i samo prokomentarišu kako je peglanje čisto gubljenje vremena. Kako treba iskoristiti pogodnosti novih mašina, sušilica itd. itd i veš samo treba znati lijepo složiti.  Međutim oni sve to govore ne znajući za moju tajnu koju pomenuh na početku teksta. A to je da kada stanem sa peglom u ruci pored daske za peglanje iznad mene je jedan ogroman oblak sa puno, puno misli. Kako sortiram veš koji peglam tako se i one misli u oblaku sortiraju i polako iz općeg kaosa prerastu u niz korisnih misli i ideja za pisanje, a onda isto tako od ideja znaju da pređu ponekad i u dijaloge i pasuse određenih tekstova na koje se pozovem kada se bavim pisanjem. Pegla , na mene , ima veoma smirujući uticaj. Svjestan da nemam gdje da pobjegnem i kako mi  je svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju  dok mi je pegla u ruci -naravno uz pomoć muzike koja ispunjava prostor u kojem se nalazim , primoran sam da se okrenem tom neobavezujućem činu stvaranja.

  Na tom putu  privlačenja kreativnosti nezaobilazan je još jedan maleni predmet koji se može naći u svakom domaćinstvu a to je sunđer za pranje suđa. Nije bitno da li je žute, plave ili neke druge boje. Nije boja ta koja privlači inspiraciju nego je to samo pranje suđa a to je za mene jedan poseban ritual , u kojem se sva kreativnost transformira kroz pokret ruku. Pogotovo kada se u suđu za pranje nađu kristalne čaše ili neko lako lomljivo posuđe. Tada se stvaraju one tanane note i rime koje , recimo,  ljudi prepoznaju u poeziji kroz stihove koji dušu diraju. I što je suđa više to se kod umjetnika stvara ona nepokolebljiva riješenost da se tekst dovede do kraja , bez predaje, isto kao što se ne može suđe ostaviti na pola oprano.

 Znam , znam da će mnogi od vas pomisliti da kod mene postoji doza neozbiljnosti i želje da vas nasmijem, ali vjerujte mi , ovo što je napisano je iskreno i nije mi namjera da bilo koga nasmijem. Neki će reći da sam šarlatan i da lupam koješta ali da znate, oni koji to kažu ili nisu peglali veš i prali suđe ili se nisu bavili nekom umjetnošću, istovremeno. A i ako su se bavili onda su se bavili samo ili jednim ili drugim; ili su ostali u kuhinji i iz nje se  nisu pomakli ili su samo piskarali koješta, umišljajući kako su umjetnici. Inspiracija za stvaranjem dolazi uglavnom u trenucima kada se bavimo aktivnostima koje od nas ne zahtijevaju punu , aktivnu, mentalnu prisutnost i kada smo okrenuti tim aktivnostima sa osjećajem uživanja a ne obaveze, koja - moram napomenuti  - može donijeti samo štetu u vidu razbijenog posuđa ili progorene košulje.

  Da se razumijemo svako ima svoj put do buđenja kreativnosti i navedeni primjeri nisu pravilo za bilo koga drugog. Recimo neko drugi radi jogu ne bi li probudio u sebi kreativnu crtu; ili odlazi u duge šetnje... A ima i onih koji potegnu koju. Sve što povezuje te različite puteve je osjećaj ljubavi koji se u nama javlja dok smo okrenuti tim spoljašnjim aktivnostima.

Ha-ha-ha, već čujem neke od vas, skeptika. Pa ti ćeš reći da se u pranju suđa može naći osjećaj uživanja, ljepote ili čak i ljubavi, ma daj molim te ne zasmijavaj nas. Pa zar mi sa mašinama za pranje suđa koje smo kupili nemamo pristup tom „uzvišenom“ osjećaju ljepote pranja suđa?

  Da, nažalost, donekle ste u pravu. Sa mašinama za pranje suđa ili bilo kojim drugim mašinama koje nam olakšavaju život i omogućavaju da imamo više vremena za „druge“ stvari mi na izvjestan način djelujemo mehanički a nekim „čudom“ iz dana u dan imamo sve manje i manje vremena. Ali ipak da se vratim buđenju inspiracije i kreativnosti...

  Odnedavno sam otkrio magičnu moć oklagije. Vjerovatno je mnogi od vas ne koriste isto kao i peglu ali eto meni se posrećilo pa sam odlučio i nju da koristim. Znam gubljenje vremena, gotove kore za pitu su kao da ih je nana maloprije razvila, čuo sam sve te i još  mnoge druge razloge, ali moji porodični korijeni su u Bosni i grehota je da to znanje podneblja odakle vučem korijene ne usvojim. Pita od gotovih kora i od domaćih razvijenih jufki neće se nikada moći porediti. To bi recimo bilo isto porediti nešto što ja napišem  i ono što Al - naš jaran o kome svi pričaju,  napiše. Može to, Alovo , biti perfektno, bajka,  za Nobelovu nagradu ali nema duše i ono najbitnije ono što stvaram, ja u to unosim određenu dozu suptilne energije kojom oblikujem svaki napisan tekst  dok Al to nikada neće moći.

  Oklagija i jufka koja se razvija za pitu stvaraju osjećaj za perfekcionizmom kod osobe koja razvija jufke. Jer svaki put ta jufka je malo drugačija od one prethodno razvijene i svaka ima svoju osobenost. I mogu vam reći, dobro se oznojim dok razvijem jednu jufku. Treba ucicati mjeru brašna, vode i ulja. Pa onda mjesiti jednom, pa još jednom a onda razvijati. Ali radost kada se ugleda ona tanka providna jufka, spremna da se od nje napravi pita je kao kada se na neki dobar tekst stavi tačka.

  I eto preduslovi da inspiracija doleti su se stekli. Ovaj put u vidu jednog malenog djetlića. Sreo sam ga sasvim slučajno jedno jutro dok sam šetao kroz obližnju šumu. Na jednom potezu koji je vodio uzbrdo, stazom prema obližnjem vrhu, na jednoj grani malenog bora primjetio sam djetlića kako lupka kljunom po kori drveta. Zastao sam , upalio kameru i počeo da snimam, sa donje strane staze, tog vrijednog djetlića. Pozicija za snimanje nije bila baš najbolja ali misleći ako se pomaknem više te pozicije, da ću ga svojim pokretom uplašiti i da če odletiti ostao sam na tom mjestu. Maleni djetlić je neumorno radio čak i kada je u jednom trenutku grupa dječaka trkom prošla pored njega krečući se nizbrdo. To mi je bio signal da se popenjem par koraka malo više i da ga snimam sa gornje strane , koja je bila kudikamo pristupačnija za snimanje. Napravio sam par minuta video snimaka i nekoliko fotografija.

  Malo kasnije, tog dana, postavio sam jedan snimak sa djetlićem na stranici jedne grupe - ljubitelja ptica, ovdje u Švedskoj. U toj grupi je skoro pa i dvije stotne hiljada članova i kada nisam siguran za neku pticu , koja je vrsta, postavim fotografiju na njihovoj stranici i u roku od pet minuta dobijem tačan odgovor koja ja vrsta ptice.  Pored svih komentara za video snimak sa malenim djetlićem dobio sam puni naziv te vrste djetlića a  jedna osoba je napomenula da   maleni djetlić spada u red zaštićenih vrsta, jedna od četiri vrste ptica na crvenoj listi u Švedskoj, i kako bi trebao da prijavim državnoj agenciji za zaštitu ptica, gdje i kada sam uočio tu pticu i po mogućnosti da priložim fotografiju. Kako je ta informacija došla do mene počela mi je da biva jasnija slika događanja tog jutra u šumi. Na obje strane šumske staze, gdje sam sreo djetlića , dole na početku i gore na vrhu sam čuo dvije ptice šojke. Jednu sam čak i uslikao, ona koja je bila ispod mene i djetlića. Onu gornju na brdu koja je kreštala i upozoravala da je neki predator u blizini nisam uspio da vidim. Šojke inače smatraju veoma inteligentnim pticama jer uvijek  upozoravaju male ptice da je neka opasnost u blizini, da li orao, soko ili lisica. A maleni djetlić nije mario za opasnost, čak se nije obazirao ni na moje prisustvo iako sam bio samo na dva metra od njega. Izgledao je kao maleno dijete koje se prepustilo igri. Srećom da su šojke stražarile i upozoravale ga na opasnost. Tek kada je bez prekida ona šojka na vrhu brda upozoravala na opasnost svojim prodornim kreštanjem djetlić se trgnuo i odletio u guste grane jele na drugoj strani. Ostao je sakriven i meni je to bio znak da nastavim dalje.

  Sutradan ujutro dok sam pravio kafu, miješajući kafu u džezvi nakon drugog ključa, pomislih kako sam specijalista  da kreiram sebi dodatni posao, misleći na to kako trebam da prijavim pticu tamo nekoj agenciji. Da nisam slikao pticu i da nisam video snimak postavio tamo na nekom forumu ne bih imao dodatnih obaveza. I u tom razmišljanju stavih opet džezvu na ringlu da baci treći ključ. Misli su mi još bile negdje u šumi sa djetlićem kada ona kafa umjesto da baci treći ključ pokipi po cijeloj ploči štednjaka. Ostadoh bez kajmaka u kafi i sebi napravih još jedan posao. Samo se nasmijah i zaključih kako sam ekspert za kreiranje novih poslova. Obrisah štednjak i nasuh kafu u šoljicu.

 Počeo je novi radni dan.

Riblja čorba

  Zima na prelazu iz osamdesete u osamdesetprvu godinu , prošlog stoljeća,  nosila je u sebi različite mirise. Jedan od njih , upečatljiv i neizbrisiv iz sjećanja, bio je miris snijega. Od polovine novembra kada je  zabijelio po planinama oko Sarajeva a i u samom gradu pa do druge polovine marta naredne godine , snijeg se nije topio i njegov miris je lebdio iznad grada i bio prisutan svakodnevno. Uz sporadičnu sarajevsku maglu grad je izgledao odsječen od ostatka svijeta. Osim snijega i magle, počeli su i  drugačiji mirisi da provejavaju našim prostorima. Neki tamni oblaci su se mogli naslućivati na horizontu a oni su dolazili sa početkom ekonomske krize, redukcijama struje, nestašicama benzina, kafe a i političkim previranjima koja su započela demonstracijama na Kosovu marta osamdesetprve.

   A našoj mladosti sve je izgledalo bajkovito,  još uvijek je mir i spokoj vladao u nama i oko nas, a Balaševićevi stihovi:

„Jedino mi važno bilo da postanem levo krilo
Il' centarfor školskog tima“

su se idealno uklapali u naš životni moto. Tih dana počeli  su da se pojavljuju i neki novi stihovi sa socijalnim temama, ponekad malo buntovni i provokativni, dvosmisleni. Nagovještavali su neko novo doba za koje još nismo bili sigurni šta donosi. Domaća muzika se veoma često slušala na raznim zabavama, po kafićima, pjevušila na dernecima uz gitaru i bila nezaobilazni segment našeg odrastanja.

   Na času našeg jezika, kada bi me profesorica prozvala da recitujem čuvenu narodnu pjesmu „ Hasanaginicu“,  krenuo bih sa onim stihom,

„ Šta se bijeli u gori zelenoj ...“

i tu negdje, možda stih iza, počeo da zamuckujem, zastajkujem i jednostavno odustanem.

„ Sjedi, jedan!“  začuo bih neumoljiv glas profesorice koja je mašući glavom izražavala čuđenje kako jedno ogromno umjetničko djelo neko nije u stanju da nauči napamet i da ga sa zanosom izrecituje. I u tom svom čuđenju nastavljala bi nizom neizgovorenih misli...  Pa i sam Gete je preveo „Hasanaganicu“ na njemački jezik a ovaj tu sve nešto, tuc-muc. Zaključna ocjena iz našeg jezika u januaru, jedan. Nema se tu šta pričati.

A ja bih u dokonim trenucima, slušajući pjesmu sa ploče na gramofonu  „ Još jedan šugav dan“  od Riblje čorbe  , pamtio  stihove

„ ...Bolje da slušam ploče, da ne napuštam stan...“

bez ikakvih problema.

      Zapitam se ponekad da li je bilo potrebno tražiti od učenika, od mladosti,  da napamet recituju bilo čiji stih; da ko papagaji ponavljaju jednu te istu liniju tekstova. Neupitna je vrijednost poezije , lirske i epske, ali pristup toj tematici je diskutabilan. Ako se ljubav ne probudi  kod nekoga za stihom i recitacijom ili bilo čim drugim, onda nikakve ocjene neće uticati na to da li če se neko posvetiti nečemu od srca i samim tim biti uspješan u onome što radi. Eto, ja na primjer, nikada, od početka školovanja pa do kraja gimnazije nisam bio u stanju da naučim ni jednu pjesmu napamet. Redao sam „pokere kečeva“ godinama da bi mi i najveći kockari pozavidili. A sada,  čak ni svoje tekstove ne pamtim a kamoli neku epsku stilsku figuru. Prije nekoliko godina jedan poznanik mi je u korespondenciji koju smo vodili ,onako uzgred , poslao citat kopiran iz nekog teksta , markiran žutom bojom, u emailu,ukazujući na izrečenu misao. Čitajući email došao sam do markiranog citata i letimično ga pročitao. U sebi rekoh, vidi; pa izustih psovku - svima poznatu, u trećem licu jednine muškog roda; što je ovo dobro napisano. I nastavih dalje  čitati tekst emaila dok nisam došao do kraja. Onda se vratih na podvučeni citat i polako počeh da iščitavam. U meni , griješnom kakav već jesam , se u trenu pojavi zavist. Da sam imao ogledalo ispred sebe vjerovatno bih primjetio kako mi lice postaje zeleno od jeda što je neko tako lijepo sročio i napisao misao , u svega dvije-tri rečenice. Još par puta preletih preko citata ne bih li našao neku grešku , aritmiju, nešto što bi umanjilo kvalitet izrečene misli. Nije mi uspijevalo. Svaka riječ je bila na svom mjestu i ništa se tu nije trebalo dodati, mijenjati ili uljepšavati. Prošlo je još par trenutaka dok na moje lijevo rame ne doleti spoznaja, šapučući mi na uho kako je taj citat preuzet iz jednog teksta moje prve knjige. Poluglasno rekoh, bez psovke, odakle mi je ovo došlo ?

  Vjerovatno da je nebrojeno puta slična misao prošla kroz glavu Bore Đorđevića kada bi napisao neki od svojih stihova. A napisao ih je puno, počev još od onih prelijepih nota i  rima u grupi Suncokret. Bora je bio istinski pjesnik, neskriveni talenat koji je osjećao i muziku i poeziju s onom pravom mjerom gdje nijedna nota niti stih nisu bili suvišni . S mirisom tih prepoznatljivih nota Riblja čorba se pojavila u Sarajevu , jednog vikenda u drugoj polovini februara osamdesetprve.  Dva koncerta zakazana  u Domu mladih su bila rasprodana iako je već u utorak nakon tog vikenda , u velikoj dvorani Skenderije bio koncert Bijelog dugmeta sa promocijom albuma „Doživjeti stotu“.

  Bili smo drugi razred gimnazije.  Stajali smo ,sa cigaretama u ustima, strpljivo na platou ispred Doma mladih te subotnje večeri. Ni snijeg ni led ni zima nije uticala na naše dobro raspoloženje. Red se polako kretao prema ulazu u dvoranu. Prođosmo pored redara i onda uz stepenice, desno,  do prepunog amfitetara dvorane. Gužva je bila neviđena, sav prostor oko amfiteatra je bio jedan neprobojni živi zid. Nekako nađosmo maleni prolaz u tom živom zidu  i probismo se unutra na glavni podij dvorane. Nas desetak gimnazijalaca u grupi dođosmo do sredine podijuma jer se dalje u prve redove nije moglo. Ni tu gdje smo stali nije bilo previše slobodnog prostora. Stješnjeni, znojavi, razdragani zbog ogromnog broja prisutnih ,vedrih, lica i koncerta koji smo iščekivali. Taj koncert je vjerovatno bio najposjećeniji u Domu mladih i prije i poslije i da rekordan broj posjetilaca nakon toga  nikada nije oboren. Drugi album Riblje čorbe „ Pokvarena mašta i prljave strasti“ samo  što je izašao i bio je vjerovatno jedan od  najslušanijih albuma širom Jugoslavije te zime uz albume Bijelog dugmeta, Azre, Filma, Parnog valjka i Prljavog kazališta.

 Riblja čorba je imala  izravan nastup na sceni. Prva pojava  Bore, Bajage, Vicka, Koje i Miše izgledala je kao  scena iz nekih filmova kada vam u susret galopiraju jahači; sve se oko i iza njih lomi, praši i talasa. Bez predaha. Od prve note pa do bisa. Uz raznobojne vizuelne efekte i razglas koji je samo potvrđivao fenomenalnu akustiku dvorane.  Publika je na prve taktove bukvalno pala u trans i do kraja koncerta ostala u tom stanju bez ikakvih stimulansa. Čak je u jednom trenutku uz taktove refrena pjesme  „Ostaću slobodan“  publika  uhvatila ritam muzike i svojim pokretima i skakanjem izazivala vibracije  koje su se prenosile na cijelu betonsku ploču podijuma. Osjetilo se osciliranje  u talasima i osjećaj ljuljanja pod nogama je bio kao da je zemljotres.  Srećom da oscilacije konstrukcije nisu  ušle u rezonancu sa ritmom pjesme i pokretima publike pa je izbjegnuta katastrofa. Muzika je to veče pogađala neku tačku u predjelu solarnog pleksusa da je bilo nemoguće oduprijeti se podražaju za skakanjem i otpuštanjem svih kočnica, a publika je raširenih ruku prihvatila goste iz Beograda . Čak su i neka lica koja su uvijek djelovala ozbiljno u običnom životu nakon koncerta poprimila blaže crte, neki sjaj u očima i radost u pokretima. Nešto se  jednostavno te noći  oslobodilo.

  Već naredne godine Riblja čorba je održala koncert u velikoj sali Skenderije na promociji albuma „ Mrtva priroda“. Dom mladih nije više mogao da primi sve one koji su željeli da vide jednu od najpopularnijih grupa u Jugoslaviji. To vrijeme je nosilo bezbroj različitih mirisa koji su se širili Balkanom. Svaki od njih je nosio osobenost mjesta, grada i podneblja gdje bi se pojavio. Osim snježnog Sarajeva bili su tu mirisi Zagreba koji su bili prepoznatljivi u Štulićevim tekstovima kao i onim od Jasenka Houre i Jure Stublića. A onda opet Beogradom je duvala košava koja je bila obilježena tekstovima Bore Đorđevića. Na Jadranu su se svi ti mirisi i tonovi preljevali u različit spektar boja u noćima pored mora kada bi se na plaži , uz gitaru, pjevale pjesme svima poznate. Čak bi i slijepa osoba kada bi se pojavila u nekom od tih gradova, u nekom drugom podneblju,  po mirisu mogla da zaključi, bez imalo dvojbe,  gdje je. Na autoputu „Bratstva i jedinstva“ pojavila se stidljivo , obećavala i nažalost ostala nedorečena  neka zajednička nit između dva grada, Zagreba i Beograda, sa koncertima Azre u Beogradu i koncertima Riblje čorbe u Zagrebu. Nikada kao tada ta dva grada nisu bila bliska , oscilirala na nekoj sličnoj frekvenciji , povezani muzikom, umjetnošću. Sad , nakon svih ovih godina, je očigledno da  ta rezonanca dva grada nije imala svijetlu budućnost jer su se neke mnogo jače sile uplele i neutralisale mirise koji su se širili pozitivnim vibracijama muzike koja je stvarana tih godina.  

    U septembru osamdesetprve sletio sam sa roditeljima na aerodrom Surčin u Beogradu. Vraćali smo se kući ,u Sarajevo, sa  odmora u Kanadi. Let od Toronta preko Zagreba do Beograda je kasnio pa smo to kišno popodne propustili let za Sarajevo. Bili smo primorani da to veče vozom putujemo kući. Ostavili smo prtljag na željezničkoj stanici i krenuli Balkanskom ulicom na večeru. Dok smo večerali u jednom restoranu pojavili su se prodavci cvijeća koji su između ostalog prodavali i kip preminulog predsjednika države – Tita. Meni je to sve izgledalo pomalo čudno. Kipovi su bili tipični kič i meni nije bilo jasno kako je neko dozvolio da se tako nešto prodaje slobodno. Još uvijek smo bili , politički , na nekom putu gdje se ime Tita nije smjelo pominjati u negativnom kontekstu. Tad sam primjetio ,  jedva vidljivu , malenu  klicu kako se pojavljuje iz tla pripremanog za nešto mnogo veće od onog što je naša percepcija mogla u to vrijeme da spozna. Nešto što je nekoliko godina kasnije vjerovatno uticalo na pojavu pjesme „ Al Kapone“.

   Sa jakom cenzurom koja je pazila na sve što se objavljuje , sada je jasno da su Borini stihovi pjesme „Al Kapone“ i Štulićevi „Tko to tamo pjeva“ odobreni od nekih struktura sa jasnim političkim ciljem, a tim činom neko je preko noći uzeo pod svoje sve one koji su stvarali muziku i padali u oči svojom buntovnošću i talentom i bili podobni za tuđe političke ciljeve, bez obzira na to da li su umjetnici  bili svjesni toga ili ne. To  nije ni dobro ni loše, to je jednostavno prirodan proces koji je bio neminovan. Jer niko od nas, ko hoda ovom Zemljom, nije idealan i bezgriješan i niko od nas ne bi trebao stvarati sebi idola, bilo u politici, umjetnosti ili sportu. Doduše postoji još nešto veoma bitno i nezaobilazno...

   U Islamu postoji  jedan  lijep običaj kada se na dženazi pokojniku sve halali, i materijalni i svi ostali dugovi. To nije neka metafora, to nije neka religijska dogma niti bi trebala biti samo forma. Jer postoji ogroman razlog  da se oni, čije su duše napustile ovaj svijet ostave na miru i da se ne  ističu  njihove mane i grijesi. Jer tamo, u drugim svijetovima , u kojima su već njihove duše , one ne mogu da se brane od naših loših misli i riječi.  Vjerovatno zato bi trebali da pamtimo one koji odu u onom najljepšem svijetlu a sve ono što je možda bilo ili nije- ružno da se halali , oprosti. Naše duše koje još bivaju prisutne u ovom svijetu, jednim dijelom,  preuzimaju karmu svih onih koji su otišli a kojima nismo mogli ili nismo htjeli oprostiti.

Ako ne mogu neku lijepu riječ kazati o nekome onda ću radije šutjeti i slušati samo muziku...

Molitva

     Čini mi se da smo došli pred nekakav zid , nevidljivi , gdje su nam ruke vezane, gdje uporno tražimo uporište tamo gdje ga nikad nije ni bilo. Ovo vrijeme je idealno za molitvu. Iskrenu, iz srca, jer naše bivstvovanje potiče iz srca.

  Jednom davno, dok sam boravio u Siriji ,  shvatio sam koliki uticaj molitva može da ima na čovjeka, u ovom slučaju dijete , djevojčicu od nekih desetak godina. Moja porodica je imala stan na prvom spratu u jednoj trokatnici. U prizemlju je boravila sirijska familija koja je došla u Latakiju na ljetni odmor.  Ispred zgrade u kojoj smo stanovali su bila parkirana naša kola. U večernjim satima sam obično sjedio u autu slušajući vijesti sa radija iz naše zemlje u kojoj je uveliko bjesnio rat.  Negdje oko deset sati naveče, u stanu ispod nas, palilo bi se svjetlo u jednoj sobi. U nju bi ulazila djevojčica, prostirala serdžadu i otpočinjala uvijek u isto vrijeme molitvu. Nisam nikada zurio ili previše zagledao u njihov stan dok je ona klanjala jaciju namaz ali sam bio svjestan da to čini. Spokojno i mirno ona bi se posvetila zadnjoj molitvi u toku dana i u  tim trenucima bi zavladao neki blaženi mir svuda okolo. Ne bi bilo vriske, galame ili bilo kakvog neprijatnog zvuka. Sav okoliš bi se za vrijeme molitve umirio. Da li je to bila snaga molitve  djeteta, koje je redovno i posvećeno obavljalo taj akt svakog dana u isto vrijeme?  

Nakon molitve bi lagano , nečujno kao mačka , ustajala , gasila svjetlo i kretala na počinak. I tako svaki dan , u isto vrijeme. Vjerovatno je to činila svakodnevno, naučena od malena da se moli, da odvoji vrijeme da se zahvali  Tvorcu. Tu djevojčicu nisam nikada sreo, ostala je samo njena sjena ispunjena blagošću i mirom koja se redovno pojavljivala i koja me uvijek asocirala na našu vezu s Bogom i  čudesnu moć koju molitva ima.

 Prije nekoliko godina sam sjedio sa svojim dugogodišnjem prijateljem sa studija. Po običaju iz studentskih dana ostali smo do svitanja zajedno u razgovoru koji nije imao kraja. Kao da smo nastavljali razgovor koji smo započeli negdje osamdesetih godina prošlog vijeka.  U jednom trenutku smo se u razgovoru dotakli Boga. Moj me prijatelj upitao ako je ljudska vjera jaka i ako je  posvećena Bogu , kako možemo biti sigurni da nismo posvećeni nečem drugom a ne samom Tvorcu. Osmijeh mi je preletio preko lica, znajući na šta asocira moj prijatelj. Nisam odgovarao samo je taj osmijeh lebdio između nas dok sam u mislima vidio siluetu sirijske djevojčice nakon molitve. Njeno polje je bilo svijetlo, mirno i spokojno. Samo ta spoznaja čistoće duše nakon iskrene molitve i lakoće koju čovjek ima u tim trenucima je dovoljna da odagna sve sumnje koje se pojave u mislima vjerovatno ponukane aktima svih onih drugih entiteta koji se miješaju između nas i Tvorca našeg. Jer naš Tvorac je kao rijeka koja teče. Nama je teško odlučiti se zaplivati rijekom ali kada se za to odlučimo onda je rijeka naš spas i naš mir, naš vodič i putokaz naročito u neizvjesnim vremenima koja nas dotiču.

                              

Tunel

     Apatija. Nije Opatija, to prelijepo mjesto u Istri nego apatija, siva tmurna i dosadna. Ogromna je zavladala. Kako li nam je samo uspjelo da upadnemo u tu sveopću apatiju. Kao da nas je neko štapom tjerao, tjerao i natjerao u tor. Pa se osjećamo sigurnim samo u toru. Jesmo li blizu ograde tog tora, našeg mjesta prebivanja, osjećamo se uplašeni, usplahireni, puni zebnje. Tražimo izlaz a svim silama se trudimo da ga ne nađemo.

  I ja sam negdje na sredini tora, ne pada mi na pamet da idem do Antarktika, da vidim da li je tamo kraj svijeta. A ne bi mi ni dali. Zabranjena zona. Ko zna šta bi mogli otkriti kada bi došli do ivice. A volio bih zaviriti i na taj Sjeverni pol. Da vidim ima li tamo neka rupica, koja dole negdje gleda, otvara nove vidike.

Dobro smo istrenirani. Ne pada nam pamet da skrenemo bilo gdje. Već onako kako nam kažu da treba da radimo , mi radimo , poslušno, odano, predano. Ne pitajući neka logična pitanja. Utjeraju nas u tunel, kažu, možete pravo , tamo na kraju je izlaz iz tunela, a možete i da se vratite ovdje odakle ste krenuli. Samo dvije opcije. Nijedna od njih ne čini nas sretnim , zadovoljnim. Osjećamo se uskraćenim u tom tunelu. Najgore je kada nam misli upadnu u taj tunel, kada idemo pravo , i ne skrećemo. Kada su nam misli zarobljene. Oh dobro je da nismo još uvijek kolektivno poludili.  Još uvijek ima zrnce razuma među nama.

  Sjetih se vica kada su Bosancima dali da kopaju tunel , da ga prave. Napraviše dva o istom trošku , jer su se negdje na pola puta mimoišli , ovi s jedne i oni sa druge strane. Današnjem svijetu treba malo više tih Bosanaca koji zalutaju, traže , ispituju, kopaju. Ne predaju se. Ne drže se kruto skica i planova, nego onako po osjećaju nekom unutarnjem, rade, bore se, kopaju... Isuviše je danas u svijetu planova. Sve se planira. Sutra ujutro ću ustati u osam sati, popiti kafu nakon onog jutarnjeg rituala u kupatilu. Pa ću onda da ...

Sve u minutu programirano. Joj zaboli me glava od svih tih planova, mojih ličnih a i kolektivnih. Ja sam neplanski došao na svijet, sasvim spontano. To mi je zapisano u genima, pa zašto onda da živim planski.

Ako je ko planirao moj dolazak , to je onaj Svevišnji  i jedino je njegov plan, realan , moguć i ostvariv. Sve ostalo smo samo umislili da možemo, da hoćemo ili da moramo.

 Mi smo skrenuli već odavno sa tog jedino mogućeg plana, zavaravamo sebe a i one oko nas da znamo šta i kako nam je činiti. Mi apsolutno ništa ne znamo. Mi ne znamo ni da li ćemo se sutra probudti. Toliko taj naš plan doseže. Planiramo da se popenjemo na Mont Everest a nismo sigurni da li nas ujutro čeka novi dan. Mi trčimo u budućnost a nismo prisutni u sadašnjosti, jedinom mogućem mjestu gdje možemo biti. Ili smo posegnuli za prošlošću jer nam sadašnjost izgleda siva , tmurna, apatična.

Kako sebe pronaći u svijetu koji se gubi. Kako se otrgnuti od apatije, te ogromne težine koja nam je na leđima pa ne možemo da odahnemo, nego jurimo , jurimo, pričajući o slobodi. Zar je sloboda jurnjava, trčanje... Sloboda je mir, ljudske duše , kada duša zna da je plan samo jedan, jedini moguć i da sva naša jurnjava, povinovanje onom štapu koji nas tjera s jednog kraja livade na drugi je samo iluzija.

Držati se dalje od tunela, i onog stvarnog ali još više od onog u koji naše misli upadaju, navođene vanjskim uticajima, koji , ako ćemo iskreno govoriti, veoma mali uticaj imaju na nas, na naše duše.

Ostati vani, biti svoj , ma kako teško to bilo je smisao koji ljubav unosi u naš život, spašavajući nas od tog osjećaja apatije koji svakim danom osvaja ovaj svijet. Jer biti svjestan tog velikog plana je najbolji lijek protiv apatije, protiv svih iluzija kojima smo opsjednuti svakodnevnim posmatranjem svijeta u kojem živimo.

Stari most

    Provlače se godine. Idu jedna za drugom. Nose u sebi miris prošlosti. Neke davne. Čudno je to, kada čovjek gleda unazad, u to prohujalo vrijeme, kako prošlost izgleda u očima koje gledaju, tako blisko. A onda opet kada se čovjek zagleda u budućnost ne vidi dalje od svog nosa iako je ta budućnost svakog trena bliža ovom našem postojanju, trenutku u kojem živimo. Oduvijek sam razmišljao zašto je to tako ali odgovora nisam našao. I dan danas stojim na toj međi između prošlosti i budućnosti. Čekajući odgovor koji je tu, sakriven od naših pogleda.

  Stari most u Mostaru. Nadvio se nad Neretvom, mirno i spokojno stoji između kula na dvije strane rijeke. Na tabli pored mosta stoji napisano „Snaga svoda“

 Sve što je trebalo reći za taj most je rečeno u te dvije riječi. Onaj koji je gradio taj most je to dobro znao, da nije , nikada se taj most ne bi vinuo visoko iznad hercegovačkog dijamanta, te prelijepe i zanosne rijeke, Neretve. A onaj koji ga je rušio i srušio je malo šta znao. No nije mi namjera da upadam u polemiku sa samim sobom. Nešto drugo me je povuklo da se nađem na Starom mostu. Okrenut na gornju , uzvodnu stranu rijeke, prema sjeveru. Gledam , kako se Neretva prikrada , podrivajući vjekovima stjenovitu obalu, stvarajući jedan specifičan stjenoviti konglomerat, po kojem je rijeka Neretva prepoznatljiva.

Pogled mi doseže daleko , ali slabo šta vidim. Zamišljen , gledam vodu koja dolazi. Okrećem se prema jugu. Promatram dole zelenu rijeku koja odlazi u pravcu mora. Hodam s jedne strane mosta na drugu. Brojim korake. Nije li naš život nešto kao taj Stari most. Ili ona granica sadašnjosti po kojoj hodamo. Gledajući u našu prošlost , okrenuti dole prema jugu kuda rijeka odlazi. Noseći sve ono što ovaj  trenutak nosi i prelazi u prošlost. Ili gledajući prema sjeveru, našoj budućnosti koja dolazi. Tanka je ta granica u vremenu, taj sadašnji trenutak.  Prolazan, ali uvijek tu gdje smo. Teško je od njega pobjeći, zapravo nemoguće. Prati nas. Čuva nas da ne odemo dole niz Neretvu , u prošlost, a ne da nam da krenemo isuviše brzo prema mjestu sa kojeg rijeka izvire. Taj naš život je zapravo Stari most , koji gradimo , sa samo par riječi. I snagom Kreatora koja nas prati. Treba paziti da taj život ne ode predaleko ni gore ni dole, nego da bude tu gdje nas sudbina vodi. Svi mi nosimo u sebi Stari most. I žalosno je kada bilo čiji Stari most , ode naprasno. Iz nečijeg hira ili mržnje. Rušeći bilo čiji Stari most, mi ubijamo sebe, i ne znajući šta činimo, ni drugima a ni sebi.

Samo Stvoritelj zna tajnu sadašnjeg trenutka, našeg života i Starog mosta. Nekima daje ljubav da se toj tajni približe ,snagu da stoje i ostanu na mostu i kad Neretva dole ispod  zahuči i podivlja , kad lomi i nosi sve ispred sebe ali i kad je tiha i mirna i kad je melem za oči. Ali isto tako daje ljubav i onima drugim kojima je srce otvrdnulo, okamenjeno otkrivajući im istu tajnu života gledanu iz sasvim druge perspektive. Onda nije ni čudo da iz te perspektive neki zaborave na tajnu utkanu u smisao života , radosti postojanja i ljubavi koja nas je sve stvorila.