Molitva

     Čini mi se da smo došli pred nekakav zid , nevidljivi , gdje su nam ruke vezane, gdje uporno tražimo uporište tamo gdje ga nikad nije ni bilo. Ovo vrijeme je idealno za molitvu. Iskrenu, iz srca, jer naše bivstvovanje potiče iz srca.

  Jednom davno, dok sam boravio u Siriji ,  shvatio sam koliki uticaj molitva može da ima na čovjeka, u ovom slučaju dijete , djevojčicu od nekih desetak godina. Moja porodica je imala stan na prvom spratu u jednoj trokatnici. U prizemlju je boravila sirijska familija koja je došla u Latakiju na ljetni odmor.  Ispred zgrade u kojoj smo stanovali su bila parkirana naša kola. U večernjim satima sam obično sjedio u autu slušajući vijesti sa radija iz naše zemlje u kojoj je uveliko bjesnio rat.  Negdje oko deset sati naveče, u stanu ispod nas, palilo bi se svjetlo u jednoj sobi. U nju bi ulazila djevojčica, prostirala serdžadu i otpočinjala uvijek u isto vrijeme molitvu. Nisam nikada zurio ili previše zagledao u njihov stan dok je ona klanjala jaciju namaz ali sam bio svjestan da to čini. Spokojno i mirno ona bi se posvetila zadnjoj molitvi u toku dana i u  tim trenucima bi zavladao neki blaženi mir svuda okolo. Ne bi bilo vriske, galame ili bilo kakvog neprijatnog zvuka. Sav okoliš bi se za vrijeme molitve umirio. Da li je to bila snaga molitve  djeteta, koje je redovno i posvećeno obavljalo taj akt svakog dana u isto vrijeme?  

Nakon molitve bi lagano , nečujno kao mačka , ustajala , gasila svjetlo i kretala na počinak. I tako svaki dan , u isto vrijeme. Vjerovatno je to činila svakodnevno, naučena od malena da se moli, da odvoji vrijeme da se zahvali  Tvorcu. Tu djevojčicu nisam nikada sreo, ostala je samo njena sjena ispunjena blagošću i mirom koja se redovno pojavljivala i koja me uvijek asocirala na našu vezu s Bogom i  čudesnu moć koju molitva ima.

 Prije nekoliko godina sam sjedio sa svojim dugogodišnjem prijateljem sa studija. Po običaju iz studentskih dana ostali smo do svitanja zajedno u razgovoru koji nije imao kraja. Kao da smo nastavljali razgovor koji smo započeli negdje osamdesetih godina prošlog vijeka.  U jednom trenutku smo se u razgovoru dotakli Boga. Moj me prijatelj upitao ako je ljudska vjera jaka i ako je  posvećena Bogu , kako možemo biti sigurni da nismo posvećeni nečem drugom a ne samom Tvorcu. Osmijeh mi je preletio preko lica, znajući na šta asocira moj prijatelj. Nisam odgovarao samo je taj osmijeh lebdio između nas dok sam u mislima vidio siluetu sirijske djevojčice nakon molitve. Njeno polje je bilo svijetlo, mirno i spokojno. Samo ta spoznaja čistoće duše nakon iskrene molitve i lakoće koju čovjek ima u tim trenucima je dovoljna da odagna sve sumnje koje se pojave u mislima vjerovatno ponukane aktima svih onih drugih entiteta koji se miješaju između nas i Tvorca našeg. Jer naš Tvorac je kao rijeka koja teče. Nama je teško odlučiti se zaplivati rijekom ali kada se za to odlučimo onda je rijeka naš spas i naš mir, naš vodič i putokaz naročito u neizvjesnim vremenima koja nas dotiču.