Praznik

    Ponekad postaje sumorno pisati o današnjici. Gdje god čovjek da se okrene naiđe na neku temu koja iritira, uzima energiju, baca u razmišljanje. Kuda vodi sve ovo. Svi imaju neke ideje, kako ovo ne valja ili ono. Kako ovaj svijet ide nekom silaznom putanjom , kako se gubi. Pa se onda pojave razni komentari vezani za neke političke teme. Recimo, 25. novembar. Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Jednima je ona domovina, drugima okupator, trećima prolazna stanica. Da nije toliko tragično čovjek bi se mogao nasmijati na sve te raznorodne stavove. Ovako se čovjek ipak zapita, šta je to u ljudskoj duši što je tjera da oponira, da tjera inat, da siječe granu na kojoj sjedi.

  Onda se neki pozivaju na razum. Morat ću razočarati neke od vas koji čitate ove redove, jer ja mislim da je nekima Bog stvarno uskratio tu vrlinu, ljudsku, razum. Možda sam se pogrešno izrazio, nije njima razum uskraćen što oni, kao i sva ostala djeca Božja nisu voljena, ne njima je razum uskraćen samim tim stavom koji imaju o životu, koji ih tjera da se hvataju u kolo sa šejtanom pa iz tog kola ne znaju da izađu. Šejtan im obično na početku, još dok oni i nisu svjesni te njegove slatkorječivosti  obeća kule i gradove. Vječni život, sva blaga ovoga svijeta. Ali im, dok ta blaga obećava prešućuje koju će cijenu trebati platiti kada đavo dođe po svoje. Ne, on to krije kao zmija noge. A ljudi naivni, vjeruju u ono što žele da vjeruju. I traje ispočetka ta kupovina ljudske duše, onako povuci-potegni. Hoću pa neću. Vagam , šta tu ima za mene, da li se kosi sa mojim nekim principima i stavovima o životu. Pa onda ona slatkorječivost šejtana udari još jače da bi i najnevinije stvorenje podleglo tim obećanjima. Pa tako i ja podlegnem. Iz jednog stava o ljudskoj vrlini ja zaokrenem pa počnem da pljujem sve ono što sam pola svog života prikazivao kao najveću svetkovinu, nekoga ili nečega. I kažu, čovjek se promijenio. Nije, on je zapravo uvijek isti. Dole u korijenu, nikad nije imao čistu vjeru u Boga. Već je sa nekom lažnom nadom , skretao , pa skrenuo i napokon se uhvatio u kolo sa šejtanom. Zato me ne čude , sve te stranputice koje se javljaju u ljudskoj duši i o njima ne bih želio da pričam.

  Zapravo sam želio pričati o prvom snijegu. Taj me 25. novembar ponukao da se vratim u neko prošlo vrijeme. U svoje djetinjstvo, kada bi se obično negdje oko tog praznika pojavio i prvi snijeg , u gradu. Osvanuo bi praznični dan, kada škole, fabrike, trgovine nisu radile. Osjećao se mir u domovima, praznično raspoloženje, kao da je i sam Bog bio sretan gledajući sve te ljude koji sretno sa svojim porodicama i prijateljima provode dane, zajedno, bezbrižno i radosno. Pa je onda snijeg, koji bi baš onako zatrpao cijeli grad, izgledao kao Božji dar.

A djeca su se najviše radovala tom daru. Od ranog jutra bi ulice , parkovi bili preplavljeni dječjom igrom , vriskom i cikom. Da li su neki pravili snješka ili neku utvrdu u snijegu. Dok su neki uvježbavali igranje fudbala u zimskim uslovima a drugi već uzimali sanke i upućivali se put najbližeg brda i uživali u radostima zimskih sportova. Odzvanjale su  ulice, parkovi životom kakav se ni na filmu više ne može vjerodostojno prikazati. I trajala bi  igra do prvog sumraka, kada bi se djeca polako počela povlačiti u svoje tople domove. I dan bi izgledao pri kraju a onda bi se u ono tamno , zimsko veče , oni odvažni upuštali u još jednu igru, uzimajući svoje sanke, i one mlađe stavljajući na njih, vukući ih praznim ulicama do neznanog cilja koji nikad nije postojao. I taj osjećaj mira i tišine koji se javljao kada snijeg prekrije grad u noći ostaje vječno zapisan u dječjim srcima.

I nikad to neće biti zastave, političke rasprave, nesuglasice koje ljudskom srcu donose mir nego  upravo  snježna noć , koja svojim mirom spaja čovjeka sa čovjekom, ljudske duše sa Bogom.

 I sada kada se pojavi  prvi snijeg, obgrli ulice grada, bilo kog u ovome svijetu, ono dijete u meni poželi da ide vani ako ne u vožnju sankama a ono u neku zajedničku šetnju , sa nekim bliskim i dragim, kada grijući jedno drugo uz tihi šapat uzimamo od te večeri još nešto tako lijepo i radosno, nešto što se pamti i daje snagu da skupa koračamo kroz noć i kroz život.